Godine 2003. Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan utemeljili su Festival svjetskog kazališta koji još uvijek traje, mada osjetno kraće i s manje predstava nego prije (28.9.-3.10.2019.). Ipak, oni koji se sjećaju onog prvog Festivala, vjerojatno se sjećaju i prve predstave (barem koja je bila, ako ne i kakva je bila): Ibsenova „Nora“ u režiji Thomasa Ostermeiera (1968.) i izvedbi berlinskog kazališta Schaubühne am Lehniner Platz. Od tada je ovaj redatelj postao najčešćim gostom zagrebačkog FSK-a pa smo ga imali prilike vidjeti i na ovogodišnjem, 17. Festivalu svjetskog kazališta s Ibsenovom dramom „Neprijatelj naroda“ (HNK Zagreb, 1.10.2019.).
Pomalo je neobično da su njegova prijašnja gostovanja (čini mi se da je ovo sedmo) bila s recentnim predstavama (u pravilu gostovanje u Zagrebu bilo je iste godine kada i premijerna izvedba), dok je ova premijerno izvedene 2012. (prvo u Avignonu, pa u Berlinu). No, ako su Henrik Ibsen (1828.-1906.) i njegova drama o poštenju, politici i koristoljublju „Neprijatelj naroda“ (1882.) aktualni, onda ni Ostermeierovo redateljsko čitanje ne može izgubiti na svježini.
Podsjetimo se ukratko na sadržaj: mali norveški grad prosperira zahvaljujući toplicama i gostima koji se tamo liječe. No jednoga dana kupališni liječnik, doktor Stockmann na temelju stručne analize otkriva da je voda zagađena (zbog pogrešno postavljenih cijevi) i opasna po zdravlje kupališnih gostiju. Oduševljen zbog otkrića, odlazi u lokalne novine kako bi objavio nužnost sanacije kupališta. No, njegov brat gradski vijećnik ne gleda na tu sanaciju kao na nužnost zbog dobrobiti gostiju, već kao gubitak gradskih prihoda (zbog zatvaranja toplica) odnosno povećanje poreza. U početku oduševljeni lokalni novinari odustaju od tiskanja doktorovog članka, pritisak politike i ekonomije postaju primarni i od liječnika se traži da zataška svoje spoznaje. Nakon bratovog govora u kojem on straši ljude ekonomskom propašću, doktor Stockmann ukazuje da je puno gora društvena kaljuža u kojoj svi žive, negoli zaraza koja je u toplicama. Nakon što izgubi posao i postane meta mržnje svojih sugrađana, on postaje još odlučniji u borbi za istinu.
Ostermeier se uglavnom drži Ibsenove drame, s nekim preinakama koje su nevažne (dr. Stockmann nema troje djece nego malu bebu) ili zabavne (bračni par Stockmann i novinari imaju muzički sastav, pa sviraju na pozornici). Scena (Jan Pappelbaum) se na zanimljiv i jednostavan način pretvara iz stana u novinsku redakciju odnosno skladište u kojem dr. Stockmann drži govor, dok odjeća (Nina Wetzel) diskretno, ali jasno odražava status pojedinog lika (mladi Billing, sav zanesen glazbom, nosi žarko žute hlače, dok je vijećnik u decentnom plavom odijelu). Glazba (Malte Beckenbach, Daniel Freitag) je dobra i na pravim mjestima pokriva govor, ali zapravo nije presudna. Florian Brochmeyer je autor dramaturgije i adaptacije, pa je tako iskorak od Ibsena komunikacija s publikom u sceni kada se dvojica braće (dr Thomas Stockmann – Christoph Gawenda i vijećnik Petar Stockmann – Konrad Singer) nadmeću, svaki nudeći svoje viđenje odnosno „svoju istinu“.
Pod punom rasvjetom, gledalište komunicira s predstavnikom malih kućevlasnika i štamparom Aslaksenom (David Ruland) raspravljajući kojem se od braće žele prikloniti: praktičnom i koristoljubivom vijećniku ili istinoljubivom i poštenom liječniku. Dakako, glumac koji koordinira razgovor vješto je upleo i zagrebačkog gradonačelnika u cijelu zgodu! Na sličan je način i poljski redatelj Jan Klata „nadopunio“ svoju predstavu „Neprijatelj naroda“ (prikazana na festivalu Europska kazališna nagrada u Sankt Peterburgu 2018.) pa iako je njegova predstava iz 2015., ne znači da je „prepisao“ Ostermeiera.
Drugi osjetni zaokret predstave od Ibsenove drame je završetak zahvaljujući kojem lik liječnika dobiva sasvim drugačije značenje. Naime, u drami pred kraj saznajemo da liječnikov tast Morten Kill kupuje kupališne dionice jer su postale jeftine zbog glasina o zagađenoj vodi i nudi ih liječniku i njegovoj supruzi (dionice su kupljene njezinim nasljeđem). Novinari smatraju da je priča o zagađenoj vodi bila zapravo namještaljka da bi se jeftino pokupovale dionice i ponovo nude liječniku svoju suradnju.
Dok Ibsen svojeg junaka i dalje prikazuje visoko moralnim, Ostermeier u zadnjoj sceni liječnika i njegovu suprugu (Eva Meckbach) prikazuje kako gledaju dionice, zajedno ispijaju svoja piva i značajno razmjenjuju (urotnički) pogled. Time, naravno, daje naslutiti da će se i pravovjerni liječnik utopiti u kaljužu nemorala i koristoljublja….
Ono što je nedvojbeno najbolji dio ove predstave su vrlo prirodni glumci, već spomenuti liječnik, njegovi supruga i brat vijećnik te štampar. Njima su ravnopravni novinari Hovstad (Andreas Schroeders) i Billing (Moritz Gottwald) te Morten Kiil (Thomas Bading) s psom vučjakom, slikovitim simbolom snage i presije. Predstava „Neprijatelj naroda“ djeluje mi kao kvalitetna repertoarna predstava, a ja od Ostermeiera i FSK-a očekujem više, puno više.