Zahvaljujući ljubljanskom Bunkeru (neprofitnom zavodu za izvedbu i organizaciju kulturnih priredbi, posebno vezanih uz suvremenu kazališnu i plesnu produkciju, te edukaciju kroz različite radionice) već dvadeset drugu godinu može se krajem ljeta pratiti Festival Mladi levi (Mladi lavovi), koji je ovogodišnjeg zadnjeg kolovoskog tjedna (24.-31.8.2019.) predstavio ne samo zanimljive izvedbe, već okupio sugovornike oko simpozija Trans-making o osjećajnom materijalizmu i predstavio program Create to Connect -> Create to Impace (nastavak projekta Create to Connect) u sklopu kojeg je gostovala novozelandska umjetnica Kate McIntosh (1974.), trajno nastanjena u Belgiji.
Projekt Create to Connect -> Create to Impact snažno i dugotrajno povezuje europske kulturne i istraživačke organizacije (među kojima je i neprofitna organizacija „Drugo more“ iz Rijeke) u propitivanju inovativnih modela kojima se povezuju umjetnici i publika. Sjedište Bunkera je u Slomškovoj 7, nedaleko prostora Stare gradske elektrane (Slomškova 18) koja je nakon svoje primarne funkcije (sagrađena je 1898.), postala omiljeno mjesto izvedbenih umjetnosti. Uoči ovogodišnjeg otvorenja Festivala, dana 21.8.2019., ova je novouređena zgrada „navršila“ petnaest godina od kada je pod upravom Bunkera počela svoj „kulturnjački“ život (također spomenutim FML). Kao dio obilježavanje obljetnice, umjetnica Urša Vidic je na istočnom cik-cak zidu ispisala imena umjetnika/ica koji su radili u prostoru Stare elektrane formirajući amplitudama riječ „sloboda“. Mada važni u povezivanju, projekt i simpozij su bili prethodnica izvedbi Kate McIntosh pod nazivom „U mnogim rukama“ (29.8.2019., Stara elektrana) koju je žanrovski vrlo teško odrediti jer se može opisati (citiram): „kao laboratorij, meditacija, „'senzorno iskustvo'“!
Naime, publika predvođena samom McIntosh i njezinim pomagačima sjedi na klupama postavljenim uz stolove (s jedne strane) dodirujući se rukama i sljedeći pokrete voditelja akcije. Nakon serije blagih dodira, dolazi na red ispitivanje materijala, oblika, ploha i boja. Nerijetko su to obični predmeti poput različitog kamenja, ali u ruke može dospjeti nedefinirana gnjecava masa, kokošja nožica ili neke „bljakave“ stvari koje brzo prebacujete u ruku svojeg susjeda. Nakon prve „ture“ vizualnog i taktilnog iskustva (dobrano zaprljanih ruku koje operete u zajedničkoj posudi), slijedi premještanje na drugu stranu stola (nerijetko s novim susjedima) i nakon gašenja svjetla ostaje taktilno iskustvo. Povremeni usklici ukazuju da je nešto neočekivano (mada ne i opasno, iako mrak krije temeljno starodrevno nepovjerenje) došlo u ruke… Budući da su svi za stolom nužno upleteni u dodavanju predmeta iz ruke u ruku, razvija se određena vrsta povjerenja (osim ukoliko nemate opakog susjeda pa vam namjerno utiskuje u ruku nešto opipno neugodno), ali se i predmeti (osobito oni mekani i podatni) mijenjaju.
Sveukupno, zanimljivo iskustvo jer počinjemo drugačije gledati na inače poznate stvari. Osobno moram priznati da takva izvedba i sudioništvo nisu „moja krvna grupa“ (ali, ljepota svijeta je u našim međusobnim razlikama).