22. međunarodni festival „Mladi levi“ u Ljubljani (24.-31.8.2019.) ponudio je, u skladu sa svojom prikazivačkom estetikom, neke malo drugačije predstave pa su se iste večeri (26.8.2019.) mogle vidjeti dvije sličnog dokumentarno-umjetničkog promišljanja: „Iskopavanje“ talijanskih autora Darie Deflorian i Antonia Tagliarinia u dvorani ŠD Tabor i „Je li to soba: doslovni prijepis Reality Winner“ Tine Satter, američke dramaturginje, redateljice i voditeljice kolektiva Half Straddle u Staroj gradskoj elektrani.
U predstavi „Iskopavanje“ , zapravo derivatu predstave „Skoro ništa“ nadahnute filmom „Crvena pustinja“ (1964.) redatelja Michelangela Antonionija (1912.-2007.), prvog njegovog snimljenog u boji (nagrađenog „Zlatnim lavom“ iste godine u Veneciji) i posljednjeg iz serije filmova snimljenih s glumicom i životnom partnericom Monicom Vitti (1931.) zahvaljujući kojima su stekli ugled i slavu („Misterij Oberwalda“ iz 1980. pripada sasvim drugoj priči). Autori i izvođači predstave „Iskopavanje“ Daria Deflorian, Antonio Tagliarini i Francesco Alberici tekst predstave su „iskopali“ iz dnevnika jednog od redateljevih asistenata za vrijeme snimanja „Crvene pustinje“ (koji nije korišten u konačnoj verziji).
Sam je Antonioni svojedobno zapisao: „Moj je posao kao iskopavanje, to je arheološko istraživanje među suhim materijalom našeg doba.“ Usporedno s prikazom poslovnog i emotivnog života redatelja Antonionija i glumice Vitti, izvođači govore o vlastitim (stvarnim ili izmišljenim) događajima povezujući ih sa scenama iz filma „Crvena pustinja“. Mada se cijela predstava sastoji isključivo od pričanja (na talijanskom jeziku uz prateći prijevod, koji je bilo povremeno teško slijediti, posebno ukoliko se željelo pratiti same protagoniste), uživljenost izvedbe i izmjena priča nudila je prilično dinamičnu i živu izvedbu.
Dramski tekst predstave „Je li to soba“ jest uprizorenje saslušavanja Reality Winner (Emily Davis) koje su obavili trojica FBI-jevih službenika (Becca Blackwell, Pete Simpson, T.I. Thompson) u njezinom domu (3.6.2017.), budući da je ona internetskoj publikaciji „The Intercept“ proslijedila tajne dokumente o ruskom uplitanju u američke izbore. Iako Winner to u početku negira, ubrzo se otkriva da je to doista učinila, smatrajući kako javnost treba znati takve stvari.
Iako je nesumnjivo zanimljiva činjenica da se radi o doslovnom prijepisu, ono što ovu izvedbu čini dodatno privlačnom jesu reakcije istražitelja, odnosno njihovi pomalo komični pokušaji da otkriju krivicu mlade djevojke. Tako na primjer, u doba razvijene tehnologije (zahvaljujući kojoj su i otkrili da je ona izvukla tajne dokumente) oni ipak zapisuju podatke u tekicu (nije baš Lipa millov blokić, ali skoro!), koriste zastarjele komunikacijske uređaje ili se natežu sa psom i mačkom, što sve djeluje prilično groteskno. S druge strane, glavna protagonistica djeluje pomalo rubno, što je neobično budući da se radi o visoko obrazovnoj lingvistici zaposlenoj u američkoj vojnoj avijaciji. Mada se tekst bavi istraživanjem njezine upletenosti odnosno krivice, izvanredno precizno se prepoznaje odnos između njezinog aktivizma i njihovog „mačizma“.
Obje predstave kroz dijaloge i izražajnost sudionika isprepliću osobno i opće, privatno i javno, nudeći potvrdu Twainove tvrdnje: „Istina je čudnija od fikcije, jer se fikcija zalaže za moguće, a istina ne.“