20. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat od 18. – 21. 7. 2019. obilovao je malim, kratkim predstavama na Placi ili u lođi i onim duljim, ambicioznijima (s ulaznicama) na pozornici kaštela Grimani. Prva takva veća predstava bila je „People what people?“ u izvedbi francuske skupine Vilcanota i koreografiji Bruna Pradeta, dok je završna bila „Les gens“ u izvedbi francuske skupine Massala i koreografiji Fouada Boussoufa.
U obje izvedbe nastupilo je po sedam izvođača (u prvoj miješani, u drugoj samo muškarci) odjeveni posve „obično“ (Laurence Alquier odnosno Camille Vallat) koji kroz temperamentni ples uz naglašeno ritmičnu glazbu (Yoann Sanson, Barrot, Rossini… odnosno Roman Bastion) propituju odnose pojedinca i zajednice.
Predstava „People what people?“ uključuje ne samo plesni pokret već i glas, prije svega smijeh, jer prema provjerenom dokazu, čovjek je jedino biće koje se smije! Prijelazi od gotovo intimne komunikacije na sinkronizirano kretanje (na primjer nalik konjičkom kasu) vrtložno se izmjenjuju pa gledatelji ne stignu analizirati zbivanja pred sobom, već samo gledati i upijati. Izvanredno uvježbani, brzi i precizni članovi skupine Vilcanota vrlo vjerno donose na pozornicu ono što stoji u festivalskoj programskoj knjižici: „Svojim predstavama nude poetski i često duhovit pogled na stvarnost koja je i prečesto puna izazova. Snažno zanimanje za tekst udruženo je s jednako snažnim osjećajem za teatralno.“ I doista, dok ih gledamo kako izuzetnom energijom i tempom prikazuju nešto što nam je poznato, ali ne stignemo u danom trenutku o tome razmišljati, prisjećam se one pomalo sumnjive, ali izgleda ipak točne izreke: „Čovjek sam: ništa ljudsko nije mi strano“ (Homo sum: nihil a me alienum puto, Publije Terencije).
U originalu naslov Boussoufove predstave glasi „Näss“ budući da se koreograf poziva na svoje sjevernoafričke (marokanske) korijene i sastav Näss el Ghiwane nalazeći u njima zajedništvo s hip-hopom: „Otkrio sam vrstu hip-hopa koji je duhovniji, prožet pradavnim običajima... da nas podsjeti koliko je važno biti čvrsto ukorijenjen u tlo i vlastitu zemlju da bismo osjetili njezine vibracije.“ Pokreti drevnog ritualnog plesa izmjenjuju se s elementima uličnog plesa (break dance) i odjednom se u njihovim ponavljanjima prepoznaju slična htijenja: čovjeka koji želi, dapače mora plesati. Po mogućnosti ne sam!
Izborom glazbe i koreografijama Pradet i Boussouf omogućili su svojim plesačima da sjajnim izvedbama „pređu rampu“ , tako da su doista zaraznim ritmom budili nemir u tijelima promatrača.