Jedina dramska premijera u sklopu 65. splitskog ljeta (14.7.-14.8.2019.) pod nazivom „Kaligula / Britanik“ u režiji Gorana Golovka, postavljena (10.8.2019.) na stubištu Meštrovićeve galerije na Mejama, nastala je „ispreplitanjem“ drame „Kaligula“ (prijevod Daša Bradičić, Petar Selem) Alberta Camusa (1913.-1960.) i tragedije „Britanik“ (prijevod Tomislav Prpić) Jeana Racinea (1639.-1699.).
U programskoj knjižici dramaturg Jasen Boko zapisuje: „Dramaturški spoj dva klasika iz potpuno različitih dramskih razdoblja, sasvim oprečnim u svojim postavkama, izazovna je zadaća. Na prvi pogled teško je naći puno zajedničkog klasicizmu i egzistencijalizmu, poveznicu koja bi stilski logično preplela ova dva razdoblja.(…) No, ono što povezuje dvije francuske drame napisane u razmaku od dvjesto sedamdeset godina, njihovi su protagonisti, Kaligula i Neron (bez obzira na Britanika u naslovu Racinove drame), ozloglašeni rimski vladari koji su ostali upamćeni kao „ludi carevi“. Ono što ih izravno povezuje jest Agripina (mlađa op.O.V.), Kaligulina sestra, a Neronova majka…“
Redatelj Golovko dopunjuje: „U formi kazališta u kazalištu, gdje vladar Kaligula, preuzimajući ulogu Britanika, igra predstavu za svoje podanike, istovremeno se okrutno poigravajući s njima, kazalište se potvrđuje kao savjest svijeta i vremena.(…)“.
Spoj spomenutih dramskih tekstova (kraćenih) za autore inscenacije jest „izazov“, dok bih ja to kolokvijalno nazvala doskočicom! Kaligula (12.-41.), sin omiljenog vojskovođe Germanicusa i Agripine starije, poznat je u povijesti po gore navedenom nadimku koji označava vojnu čizmicu, jer je odrastao uz oca u vojnim logorima. Po smrti cara Tiberija, Kaligula dolazi na vlast (37.-41.) i Camus u svojoj drami prati to razdoblje njegove vladavine ispunjeno bizarnostima, okrutnostima, ekstravagantnim odlukama i neobjašnjivom zloćom (radnja se događa u Kaligulinoj palači u razmaku od tri godine). Je li on doista lud ili je samo opaka kreatura koja se hrani ljudskim strahom i čini štogod mu padne napamet (Kaligula: „Napokon znam čemu služi vlast. Ona daje priliku nemogućem. Od danas pa zauvijek moja sloboda više nema granica.“)? Camus se služi Kaligulinom biografijom i opisujući njegov odnos prema podanicima (Klaigula: „Živim, ubijam. Ostvarujem svoju opojnu moć razaranja prema kojoj je ništavna moć stvaranja.“) uvelike očituje svoje teze o apsurdu (njegov „ciklus apsurda“ još uključuje esej „Mit o Sizifu“ i roman „Stranac“).
Mada je svoju dramu naslovio imenom Britanik (41.-55.), Racin se istinski ne bavi spomenutim dječakom, sinom Kaligulinog nasljednika, rimskog cara Klaudija (10.-54., vladar od 41.-54.), već Klaudijevim posinkom i nasljednikom Neronom (37.-68., vladar 54.-68.). Mada mu se pripisuje, nikada dokazana, krivnja za potpaljivanje Rima (64.) i dalje postoji legenda da je požar uzrokovao trgajući za pjesničkim nadahnućem (navodno su mu predsmrtne riječi bile „Kakav umjetnik propada“). Okrutan, ekstravagantan, sklon megalomanskim građevinskim zahvatima i narcisoidan, Neron je svakako zahvalna književna tema. Racin se njime bavi preko njegove ambiciozne i častohlepne majke Agripine mlađe i Junije, Britanikove odabranice (?), koju mu Neron na opaki način preotima. Racin piše u stihovima poštujući klasicistički princip jedinstva mjesta, vremena i radnje pa tako imamo povezanu proznu (Camusovu) i pjesničku (Racinovu) dramu, što je ponukalo autore na stvaranje „kazališta u kazalištu“. Ali zašto?
To doista nije prepoznatljivo, tim više što Nikša Arčanin glumi Kaligulu i Britanika, a promjenu otkrivamo samo u proznom odnosno pjesničkom govoru. Ne mijenja odjeću, ne mijenja način glume, ne uvjerava nas niti u Britanikovu bezazlenost niti u Kaligulinu zloću. Daleko je upečatljiviji Pere Eranović kao Neron – u masivnom zlatnom oklopu s krunom i pomalo naivnim dječačkim licem on ljudima oko sebe nudi izbor između pokornosti i smrti. Dostojna fame o moćnoj spletkarici Agripini, Katarina Romac predstavlja izuzetnu scensku pojavu, kako izvrsnom dikcijom i elegantnom haljinom (Mladen Radovniković) tako i nadmoćnim izrazom lica – potencijalno korisna suradnica i opasna protivnica. U ostalim ženskim ulogama nalazimo tri suđenice (Tajana Jovanović, Ana Marija Veselčić, Ana Gruica Uglešić) kao zanimljivu redateljsku intervenciju, Kaligulinu suprugu Cezoniju (Anastasija Jankovska) i Juniju (Zorana Kačić Čatipović), dok se od muških likova izdvajaju Lepid (Trpimir Jurkić) i Buro (Stipe Radoja).
I dok se pitam zbog čega su ujedinjene ove dvije dramske priče, udaljene nastankom i poviješću, vrlo labavo povezane i na momente smisleno neprohodne, ne mogu poreći ljepotu prizora. Radi se o Galeriji Meštrović, zdanju sagrađenom između 1931. i 1939.godine kao stambeni, radni i izlagački prostor Ivana Meštrovića (1883.-1962.) , koji umjetnik 1952. poklanja hrvatskom narodu i od tada služi kao galerija za njegova djela. Raskošni ulaz s jonskim stupovima ponad prostranog stubišta s minimalnim scenografskim intervencijama (ogromno ogledalo i prijestolje; Golovko) uz crvenu rasvjetu (Srđan Barbarić) nudi zanimljiv okvir za dinamična zbivanja. Ali, ono što sam gledala bila je poprilična zbrka (mada su obje drame, čitane u miru, vrlo zanimljive, čak proročke) pa mi je pala na pamet poznata latinska poštapalica „Griješiti je ljudski“ (Errare humanum est) koja cjelovita glasi „Griješiti je ljudski, ali ponavljati greške je đavolski“ i pripisuje se Neronovom učitelju i savjetniku filozofu Seneki (očito je Neron brbljao na satu). Međutim, postoji i veseliji završetak ove rečenice (a ubraja se među Murphyeve zakone): „Griješiti je ljudski, ali je osjećaj božanski“ pa je to možda odgovor na moju nedoumicu oko predstave?!