Praizvedba glazbeno-scenskog djela „Mali princ“ Antoinea de Saint-Exuperyja na glazbu Ivana Josipa Skendera i u režiji Hrvoja Korbara izvedena (8.8.2019.) u atriju Kneževog dvora druga je premijera 70. dubrovačkih ljetnih igara. Radi se o kultnom djelu objavljenom 1943. godine kojeg književni znalci podjednako nazivaju suvremenom bajkom za djecu i alegorijskom pričom za odrasle.
Na početku knjige (prijevod Mia Pervan-Plavec) pripovjedač govori o odraslima koji uopće ne razumiju djecu („Djeca moraju mnogo toga praštati odraslima“), zbog čega je on sam, umjesto da postane slikar, postao avijatičar. Jednom kada se zbog kvara aviona spustio u pustinju, susreo je malog plavokosog dječaka koji od njega traži da mu nacrta ovcu. Sljedećih dana, popravljajući kvar i slušajući Malog princa, avijatičar saznaje o njegovom planetu, asteroidu B 612 na kojem postoje tri vulkana, rastu baobabi i živi mušičava, zahtjevna ruža (za koju prekasno spoznaje da je njegova istinska ljubav). Žudnja za znanjem ili narasla netrpeljivost odvode Malog princa na obilazak drugih planeta na kojima redom susreće kralja, uobraženka, pijanca (u predstavi izostavljen lik, iako se radi o vrlo poučnom primjeru), poslovnog čovjeka, noćobdiju i geografa, odrasle ljude koji se bave nekim važnim poslovima i usredotočeni su samo na sebe.
Dolaskom na Zemlju, Mali princ susreće zmiju koja mu obećava povratak kući kada to zaželi i lisicu koja ga podučava prijateljstvu i nužnosti „pripitomljavanja“(rečenice: „čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.“ i “Ti postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio“ vjerojatno su najcitiranije rečenice u povijesti književnosti). Priča završava smrću Malog princa (povratkom na asteroid) i povratkom pilota kući, a ta suprotnost između jednostavnog sadržaja na razini dječje mašte i obilja psiholoških spoznaja i metafora čini „Malog princa“ složenim djelom koje izmiče definicijama.
Glavni su likovi, navodno, izniknuli iz osobnog iskustva Antoinea de Saint-Exuperya (1900.-1944.): sa svojim kopilotom doživio je krajem prosinca 1935. havariju u pustinji gdje su zbog dehidracije iskusili halucinacije, susreti s pustinjskim lisicama i zmijama potakli su ga za odabir baš tih životinja, njegova egzotična i strastvena supruga Consuelo bila je vjerojatno model za prinčevu ružu, dok su ga izgled i smrt mlađeg brata inspirirali za lik malog princa. Često stvarnost predvodi maštu, pa se tako i ovdje pisac mogao prepustiti doživljenim situacijama i postojećim likovima te svoju priču prožeti filozofskim promišljanjem i poetičnošću.
Upravo spomenute komponente otežavaju inscenaciju jer se redatelji uglavnom bave pojavnošću, a ne duhovnošću teksta. Usprkos obilju dijaloga, predstava treba dramaturga, što u slučaju dubrovačke izvedbe nije navedeno, pa se može pretpostaviti da je to učinio redatelj Korbar (1995.). Zahvati se svode uglavnom na kraćenje teksta, ali umjesto da se pojedine scene materijaliziraju, većina ostaje verbalna (a lisica lijepo kaže: „Govor je izvor svih nesporazuma“).
Mladi glumac Rok Juričić utjelovljuje Malog princa, ali njegova je interpretacija zastala negdje na pola, pa niti mu vjerujem niti me animira. Odjenuti plavi kaputić nije dovoljno, a očito mu nitko nije mogao pokazati što mu je činiti. Livio Badurina glumi pripovjedača-pilota i sve odrasle ljude na čije planete dolazi mali princ: nepotrebno karikiranog kralja, dobro osmišljenog uobraženka s metalnom polukružnom pločom u kojoj se odražava publika, odnosno potencijalni obožavatelji, domišljato prikazanog poslovnog čovjeka koji na modificiranom abakusu broji zvijezde, zgodno izvedenog noćobdiju i geografa. Mislim da je Badurina svojim glumačkim iskustvom i šarmom mogao više doprinijeti atmosferi „svojih“ planeta. Uloge kapriciozne ruže, mudre lisice i „uslužne“ zmije odigrala je i otpjevala darovita sopranistica Marija Kuhar Šoša, posebno upečatljiva kao lisica. Šteta što njezin scenski govor nije na razini njezinog pjevanja odnosno scenske pojave.
Dok je Marko Mijatović prilično vješto koristio svjetlosne efekte, osobito prilikom prikaza zvjezdane noći, scenografkinja i kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin nije uopće marila za posebnosti prelijepog atrija Kneževog dvora, tako da je papirnatim elementima tek djelomice dočarala različite ambijente i likove (pitam se nisu li djeca na radionici koju je vodila napravila te predmete?!), a kostimi su bili na razini pidžama party (doduše, mali princ je dobio svoj plavi kaput i čizme, a Ruža ružu na glavi i zelene rukavice). Ne vapim za raskoši već za maštom!
Ali zato je glazbeni dio predstave bio fantastičan! Skladatelj i dirigent Ivan Josip Skender (1981.) napisao je izuzetno uzbudljivu, gotovo metafizičku glazbu koju je dirigirao deseteročlanom orkestru. Upravo njegova glazba dokazuje da se nikako ne radi o predstavi za djecu, jer njezina složenost i neobičnost vapi za iskusnim uhom. Pri tome želim reći da se radi o nadasve prijemčivoj glazbi, pa da nisam bila na kazališnoj predstavi,najradije bih bila zatvorile oči i uživala. Kako ono reče kralj? „Od svakog treba tražiti ono što on može dati.“