Njemački književnik Günter Grass (1927.-2015.) najpoznatiji je po romanu „Limeni bubanj“ (1959.), prvoj knjizi u takozvanoj „Gdanjskoj trilogiji“. Glavni lik romana jest Oskar, koji ne želeći ući u svijet odraslih, prestaje rasti s navršene tri godine, a svoje neslaganje s događajima oko sebe iskazuje udaranjem u limeni bubanj i kricima čije visoke frekvencije razbijaju staklo.
Grass prikazuje razdoblje prve polovice 20. stoljeća, točnije porast nacizma u Njemačkoj i dječji bubanj istovremeno može predstavljati protest, ali i najavu ratnog pohoda… Pisan kombinacijom realističkih (autobiografskih?) epizoda i grotesknih scena, roman podjednako intrigira i stvara nelagodu, što je 0jajno prikazao redatelj Volker Schloendorff u istoimenom filmu (1979.).
Upravo me sjećanje na film pratilo prilikom gledanja monodrame „Limeni bubanj“ u režiji Olivera Reesa (novi intendant Berliner Ensemble) na Mittelfestu 2019. (14. 7. 2019., premijera u siječnju 2015.) u Teatro Ristori (kazalište nazvano po poznatoj talijanskoj tragičarki, glumici Adeleide Ristori (1822.-1906.) rođenoj u Cividale del Friuli).
Složena struktura romana i obilje bizarnih situacija budi sumnju u uspješno postavljanje monodrame. Međutim ne! Član Berlinskog ansambla, glumac Nico Holonics (1983.) doslovce je „držao“ u napetosti publiku gotovo dva sata, ne dozvoljavajući predah niti sebi niti njoj (dramaturginja Sibylle Baschung). Odjeven u kombinaciju sivih hlača i plave veste, a onda nekakvo plavo odjelce (Laura Krack) i oboružan crveno-bijelim bubnjevima po kojima nemilice mlati ili ih razvaljuje nogom (kako to čine mali živčani dječaci) penjući se na predimenzioniranu stolicu (Daniel Wollenzin), kružeći pozornicom ili silazeći u gledalište, Holonics uspješno oblikuje seriju zbivanja i tako je zaprepašćujuće uvjerljiv, da se čini kako bi bilo tko uz njega bio suvišan.
On je Oskar koji lako prikazuje svoje želje i osjećaje, ali i tuđe reakcije na njih. Vjerojatno se gledatelji film vrlo jasno sjećaju scene na plaži kada se iz konjske lubanje vade žive jegulje… dakako, to ne vidimo doslovce na pozornici, ali je tako upečatljivo ispričano, da ništa drugo nije nužno. Zanimljiva je također Holonicsova komunikacija s publikom: mada se očekuje da su ljudi koji sjede u gledalištu navikli na kazališnu interakciju i da su uz to temperamentni Friulani/Veneti pa će spremno reagirati na glumčeve izazove, ipak se to nije događalo. Jer iako blag u svojim dobacivanjima, Holonics je vjerno prigrlio ozračje razdoblja koje prikazuje (rađanje nacizma ), tako da su odazivi bili plahi, čak pomalo strašljivi.
Ukratko, što god kazao (njemački original s prijevodima na talijanski i engleski) ili učinio, Holonics se pokazao kao fantastičan interpret i usudila bih se pomalo poetski reći „da ga je bila puna pozornica“.