Kontinuitet kazališnih ljetnih večeri u Zagrebu održava jedino Glumačka družina Histrion jer izgleda kako oni jedini prepoznaju da Zagrepčani u kolovozu ipak nisu emigrirali. Glazbeni i kazališni programi koji se nadmeću tokom srpnja, gase se početkom kolovoza(čak i program Scene „Amadeo“ ima „rupu“od gotovo mjesec dana). 34. Zagrebačko histrionsko ljeto od 10.7.- 31.8. 2019. na Ljetnu pozornicu Opatovina donosi od utorka do subote novu komediju autora Nina Škrabea (1947.) „Fine strine s Opatovine“ u režiji Zorana Mužića.
Svojedobno su Škrabe, Mujičić i Senker napisali brojne duhovite igrokaze „oslanjajući“ se na poznate predloške ili ih povezujući na osebujan način, pa zato nije neočekivano da Škrabe samostalno nastavlja spomenuti način pisanja. U duhovito rimovanom naslovu „Fine strine s Opatovine“ posegnuo je za sadržajem i likovima iz drame „Arsen i stare čipke“ (1939.) američkog dramatičara Josepha Kesselringa (1902.-1967.) koja je bila uspješnica na Broadwayu i prema kojoj je Frank Capra (1897.-1991.) snimio film (1944.).
Originalni sadržaj govori o dvije neudane sestre Brewster koje ubijaju starije osamljene muškarce otrovanim kupinovim vinom. S njima žive dvojica nećaka: dramski kritičar i poremećeni brat koji misli da je Theodore Roosevelt i kopa Panamski kanal (u podrumu). Treći nećak je profesionalni ubojica koji u njihov dom dolazi s liječnikom, plastičnim kirurgom koji ga operira do neprepoznatljivosti, pretvarajući ga u zastrašujuću spodobu (nalik glumcu Borisu Karloffu). Iako napisana kao komedija (crna), priča je inspirirana američkom medicinskom sestrom Amy Duggan Archer-Gilligan (1873.-1962.) koja je, vodeći dom za stare i nemoćne, trovala svoje klijente (zbog životnog osiguranja), te iako je optužena za pet ubojstava, pretpostavlja se da ih je u razdoblju od deset godina moglo biti šezdesetak (među kojima su vjerojatno skončala i njezina dva supruga).
Kesselring je, možda vođen izrekom „potraži smiješno u svemu i naći ćeš“, posegnuo za morbidnim događajem i smislio duhovitu priču u kojoj dvije nježne i ljubazne starije gospođe „ne ubijaju nego pomažu na putu u raj“, kako to kaže jedna od sestara Degen u Škarbeovoj verziji. Iako sasvim legitimno, prezime Degen je očito izabrano jer asocira na određen duševni poremećaj: sestre Emilija i Matilda radosno ubijaju zbog puke ljubaznosti, nećak Ratimir ubija zbog novaca, a Mutimir, uvjeren da je general Ante Gotovina, neprestano vojuje.
Slavica Knežević (Emilija Degen) i Ankica Dobrić (Melita Degen) čine simpatičan par: dopunjujući se sličnim frizurama i haljinama (Elvira Ulip) one djeluju kao jedinka i upravo takve ih valja doživljavati. Ulogom opakog Ratimira zastrašujućeg izgleda (zbog ne baš uspjelih operacija) Davor Svedružić nastavlja seriju svojih komičarskih ostvarenja, ali kako sam ja gledala prvu izvedbu (10.7.2019.) bio je, za moj ukus, premalo eksplicitan. Damir Lončar ponudio je izvrsnu interpretaciju njegovog pratitelja, liječnika Puriše Vujadinovića: naznake homoseksualnosti i ovisnosti odlično su izbalansirane, a istovremeno izrazito komične. S druge strane, mislim da su tekstualno i izvedbeno prikazi poremećenog Mutimira Degena u interpretaciji Franje Kuhara pretjerani. Činjenica je da su mnogi sudionici rata doista doživjeli psihički slom, nerijetko okončavši život zbog takvog stanja i da to možda baš nije naročito smiješno (usprkos mojoj težnji pronalaženja smiješnog u svemu). U originalu, poremećeni brat vjeruje da je predsjednik Roosvelt i da sudjeluje u bitci na brdu San Juan na Kubi.
Treći brat je Trpimir Degen i tu si je Škrabe, prilično dobro „skinuvši“ profil mogućeg kazališnog kritičara, dao oduška u „blaćenju“ kritičarske profesije. Dakako, analitički gledajući, generalizacije su neopravdane, ali činjenica je da se na „kulturne događaje“ često šalju novinari bez odgovarajućeg znanja i senzibiliteta ili pak „ljuti na cijeli svijet“ pa se onda doista mogu čuti ili čitati bizarni osvrti i neobične procjene (da niti ne spominjem argumentum ad hominem, odnosno kada se ocjenjuje čin na temelju karakteristika činitelja ili osobnih simpatija/antipatija prema recimo glumcu/glumici). Svojom svježinom, poletom, prirodnošću i šarmom Andrej Dojkić je sjajno utjelovio takvog momka, čak nalazeći opravdanje za njegov način rada. Odličan je također kao ustrašeni zatočenik ludog Ratimira i kao euforičan mladoženja (naime, saznaje da nije član obitelji Degen i da nema nasljednih poremećaja) koji napokon smije oženiti ljubljenu Anu (Vanda Winter). Tomislav Martić igra velečasnog i policajca-pjesnika (odličan kao gnjavator), Žarko Savić se pojavljuje kao gospon Jura i gospon Moric, dok su Dinka Vuković i Martin Kuhar (duhovit) mladi policajci. Krasan ambijent Prišlinove kule s ostacima zida i dalje nudi uvjerljiv prostor za igru , pa se zapravo više niti ne prepoznaju scenografske intervencije (Enes Hodžić- ArčI).
Predstava „Fine strine s Opatovine“, za mnoge, sigurna sam, predstavlja dobrodošlu zabavu. Meni osobno, ako stavim po strani predugo trajanje i dijelove teksta koji su mi doista smetali, veliku su radost priredili sjajni Andrej Dojkić i glumački veteran Damir Lončar.