Osječko ljeto kulture 2019. u suradnji s dva osječka kazališta iznjedrilo je dvije premijere: „Doljnjodravska 11“ u režiji Zlatka Svibena i izvedbi HNK u Osijeku i „Trojica u Trnju“ u režiji Nikole Zavišića i izvedbi Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku. Ova prva, nazvana sceno-kino roman, postavljena je ispred bivšeg Ribarskog doma pa će za igranje na kazališnoj pozornici trebati osjetne scenografske preinake. Redatelj Zavišić svoju je predstavu opisao kao „kazališni film ili filmsko kazalište“ pa je zbog tehničkih razloga premijera (11.7.2019.) bila u Dječjem kazalištu (što olakšava daljnje izvedbe, ali gubi draž ljetne predstave na otvorenom).
Pavao Pavličić (1946.) napisao je stotinjak knjiga (bojim se napisati točnu brojku jer dok je ja ispisujem, on je već možda zgotovio novu knjigu!) znanstvenih i beletristike, za odrasle i za djecu. Iako piše romane različitih žanrova, možda su mu najpopularniji kriminalistički, među kojima je i roman namijenjen djeci „Trojica u Trnju“ (mada je uvršten u školsku lektiru, čini mi se da ga mladi čitatelji čitaju bez prisile).
Iako se zbog pljačke banke i potrage za pljačkašem ovaj roman o trojici prijatelja, Braci, Tutu i Hrvoju, može svrstati u detektivske ili akcijske, ipak je suština priče u njihovom prijateljstvu i uzajamnom pomaganju. Ono što razlikuje Pavličićev roman od drugih romana s protagonistima slične dobi jest njihovo slaganje s roditeljima, povjerenje u službene osobe (policija, liječnici) i pozitivan odnos. Oni uvažavaju dosadne susjede pa iako nastoje sami riješiti nastalu zavrzlamu, istovremeno pokušavaju objasniti odraslima svoja razmišljanja i slutnje. Mogli bismo reći da je takav pristup djeci „staromodan“, ali činjenica je da se roman rado čita.
Redatelj Nikola Zavišić (1975.) odlučio je zadržati vrijeme zadano u romanu (doba izgradnje Dugava, od 1977. na dalje), ali je imao potrebu u uvodnim projekcijama („retro program“) objasniti onodobne marke automobila, pojam fiksnog telefona (što je malo pretjerano), kalkulatora i riječi „frtalj“ (u Dalmaciji bi mu to bio uzaludan trud!). Iako se u naslovu pojavljuje četvrt Trnje, dječaci žive u novozagrebačkoj četvrti Dugavama, a objašnjenje naslova nalazimo u podatku da je Hrvoje, koji je prije stanovao u Trnju, tamo nestao i da se pljačka banke zbila u Trnju.
Spoj kazališne i filmske tehnike dolazi do izražaja na nekoliko razina pa tako djeca (jedini „živi“ glumci) razgovaraju s odraslima koji su na projekcijama (dizajn videa Willem Miličević, Nikola Zavišić) iza njih (pa bi glumci trebali gledati u njih, a ne u nas) što je vrlo dobro usklađeno (osim kada se tehnika „uzjoguni“, ali to je rizik tehnoloških inovacija). Također je zgodno, kao dodatni vizualni i dinamički element, kada glumci u akcijskim scenama animiraju Lego čovječuljke, autiće i druge figurice, a publika to gleda kao uvećanu projekciju. Kada nema ovih interakcija, glumci na pozornici izgovaraju nepotrebno puno teksta ili pjevaju (glazba Willem Miličević), a za te učestale pjevačke iskorake zaista ne vidim nikakvog razloga jer prekidaju radnju, ništa ne pojašnjavaju i ne doprinose atmosferi, a produljuju trajanje predstave. Pohvalno je što pjevaju u živo i što pjevaju dobro uz primjerenu koreografiju (Maja Huber, ali i dalje ne vidim svrhu.
Scenografija (Tončica Knez, Nikola Zavišić) se, uz spomenuto obilje projekcija, sastoji od dvije klupe koje imaju različite namjene i to je dobro smišljeno. Ono u čemu se, po mojem sudu, na sceni pretjeruje jest korištenje svjetla (Nikola Zavišić, Igor Elek) pa mi se čini da bi se itekako moglo primijeniti: „Manje je više“ (Ludwig Mies van der Rohe). Suna Kažić odjenula je četvero protagonista u majice i kratke hlače prilično monotonih boja (uz iznimku Bibinog žutog kombinezona, mada plavokosa djevojka ne bi trebala nositi žuto) što je u neskladu s ondašnjim vremenom i radničkim obiteljima (puno je bolje s odjećom odraslih na projekcijama).
Pavličić je suvisao pisac, njegove rečenice su jasne i neopterećene nepotrebnim informacijama ili viškom stilskih ukrasa pa ne nalazim nikakvo opravdanje za tekst koji slušam u ovoj predstavi, a nakrcan je suvišnim rečenicama, nesuvislim oslovljavanjima (poput onog kada se Tut i Braco uporno obraćaju jedan drugome imenima), preinačavanjima imena iz originalnog teksta ili dodavanjem epizoda. U Pavličićevim opisima i razgovorima ima svega taman tako da bi bilo sasvim dovoljno da je dramaturginja Dora Golub (1990.) proznu formu samo preinačila u dijalošku.
U prvom planu su izvrsni Srđan Kovačević i Kristina Fančović kao Braco i Tut, dječaci različitih karakternih profila koje snažno povezuje zabrinutost za nestalog prijatelja, ali i odlučnost da ga pronađu. Gordan Marijanović kao Hrvoje nije imao baš dovoljno prostora da bi oblikovao svoj lik, dok je Ivana Vukićević kao Hrvojeva prijateljica Biba više u naznakama nego u istinskoj akciji. Sve do posljednje scene! Mada ih vidimo samo na projekciji, glumci u ulogama odraslih bili su vrlo precizni, pa evo redom: Hrvojevi roditelji Ivica Lučić i Lidija Helajz, Tutova mama Inga Šarić, Bracina mama Aleksandra Colnarić, policajac Vladimir Ham, susjed Cvik Djordje Dukić, susjeda i bolničarka Areta Ćurković, Valent Domagoj Ivanković, inspektor Igor Golub, doktor Peterlić Aleksandar Bogdanović i pljačkaš Willem Miličević.
Predstava „Trojica u Trnju“ komunikacijom između likova na projekcijama i živih glumaca te snimanom animacijom predmeta donosi odmak od uobičajenih predstava. S druge je strane, po mojem sudu, opterećena viškom svega: nepotrebnom količinom teksta, napadnim svjetlosnim efektima i pjevanim intervalima bez povoda, što rezultira duljinom i monotonijom izvedbe te u konačnici vodi zamoru.