Festival zadarskog Kazališta lutaka Mediteraneo zatvorila je predstava „Kar“ autora Matije Solcea i skupine Fekete Seretlek, u produkciji Studija DAMÚZA iz Češke. Smješten u prostor crkve sv. Dominika u centru Zadra, ovaj je teatar predmeta i koncert u jednom ponudio energičan završetak festivala i dašak osvježenja festivalskoj publici, ako je suditi po reakcijama i komentarima koji su uslijedili.
Predstavu opisanu kao kabaret Ane Karenjine, koja je premijeru imala prije tri godine u Pragu, teško je smisleno i koncizno opisati. Od samog ulaska u prostor crkve, ona nudi energijom nabijeno iskustvo u kojem nećete imati priliku umoriti se, a misli vam neće odlutati van kamene građevine i priče koja se odvija pred vama.
Premisa, svima poznata priča o Karenjini, ovdje je predstavljena kaotično, raspjevano, istovremeno teško i nevjerojatno lagano, obavijena onom komikom koja je u davnoj Allenovoj računici neodvojiva od tragedije, a glasi„komedija je tragedija plus vrijeme“.
Scenografski (Marianna Stránská) i kostimografski oslonjena na tragičn(ij)u stranu ove priče, iako ni tu bez humorističnog odmaka (primjerice, glumac koji prostorom crkve klizi u rolšuama), radnja predstave smještena je u mračnu atmosferu pogrebne ceremonije u kojoj se pokojnik, već na početku, pre(do)mišlja i oživljava, ostavljajući vlastiti odlazak za neki drugi dan. Glazba, korištenje predmeta, brz i energičan dijalog u kombinaciji nekoliko jezika (engleski, hrvatski, češki, slovački, ruski) i scenski pokret grade kaotičan vrtlog u kojem je realno izmiješano s nadrealnim i u kojem je publika cijelo vrijeme aktivan sudionik onoga što se odvija na prostoru scene.
Skupinu Fekete Seretlek uz autora predstave Matiju Solcea čine Pavol Smolárik, Anna Bubníková, Jiří N. Jelínek, Ivo Sedláček i Jan Meduna, koji nije prisustvovao zadarskoj izvedbi. Sami sebe opisuju kao grupu koja koristi, mijenja i miješa motive world glazbe i na taj način stvara originalne kompozicije. Njih šestero zajedno pjeva i glumi, a sviraju violončelo, harmoniku, trubu, kontrabas i cajon. U ovom ansamblu nije se mogla uočiti najslabija karika, ako je suditi po izvedbi na posljednjem danu Mediteranea; svatko je vlastitom energijom pripomogao u gradnji kontroliranog kaosa na pozornici. Humorom, mimikom, stvaranjem lutki od uporabnih predmeta i njihovim animiranjem istaknuo se Solce koji je već prvim riječima koje kao oživjeli mrtvac izgovara uspio nasmijati i zainteresirati publiku. Bubníková u ulozi Ane Karenjine unijela je u predstavu emotivnost koja je na trenutke balansirala s ispadima nalik inatljivom djetetu i pretjeranoj dramatičnosti kakvoj su stereotipne karakterizacije žena u pop kulturi sklone. Ipak, uspješno je odoljela karikaturalnosti (kao i ostatak ansambla) i kombinacijom glazbe, pjesme, plesa, govora i scenskog pokreta oživila Karenjinu u nekom novom, životnijem ruhu. Sedláček, koji u bendu Fekete Seretlek svira cajun, cijelom je predstavom protkao ritam koji je gradio udarcima rukama, korištenjem predmeta i vlastitim glasom. Jelínek i Smolárik, iako vizualno smješteni van „svjetla reflektora“, svojim su izvedbama upotpunili predstavu, kako glazbeno, tako i narativno, pružajući nešto ozbiljniju protutežu Solceu, Bubníkovoj i Sedláčeku.
Oslanjanje na rusku tradiciju otkriva se u glazbenim motivima, glazbalima, korištenim predmetima, dijalozima i povremenom „probijanju“ ruskog jezika kroz more riječi izgovorenih na nešto lošijem engleskom koji predstavi nije ništa oduzeo, već je dodatno pojačao životnost i neposrednost koju ona sa sobom nosi.
Odličnom animacijom predmeta (čaše, boce, štapići, salvete…) efektno prepletenih s glazbom uspjeli su u predstavu unijeti mnoštvo referenci na tekst izvornika bez isključivog oslanjanja na govorenu riječ glumaca pa je ova predstava funkcionirala prije kao zbir fragmenata i motiva Tolstojevog romana negoli kao dramatizacija istoga. Predmeti, prvenstveno staklene čaše, u predstavi su, osim kao likovi, oživjeli i kao dodatni instrumenti, obogativši glazbu benda. Izmještena iz kazališnog prostora, predstava je tek u određenim elementima zadržala poveznicu s klasičnom scenom, i to u svega jednom reflektoru koji je obasjavao glumce te nekoliko stolnih lampi koje su bile raspoređene po oltaru i u njegovoj neposrednoj blizini.
Zaključno, predstava „Kar“, iako na prvi dojam kakofonična i kaotična, u razlaganju na elementarne čestice (gluma, glazba, scenski pokret, mimika, lutke…) otkriva njihovu sinkroniziranost i nadopunjavanje u gradaciji do vrhunca. Najočitije je to već samim promatranjem pokreta glumaca i, pogotovo, njihovih lica koja su mimikom pratila glazbenu podlogu (bilo da je riječ o sviranju na instrumentima ili na predmetima). Tijekom cijelog trajanja predstave gledatelji su uključeni i nisu tek promatrači, oni nose zapaljene svijeće do odra, piju čaj i votku, rastapaju kockice šećera pod jezikom, i svjedoče nečemu što netko od glumaca u jednom trenutku izgovara, a ja ću parafrazirati jer, barem se meni tako čini, savršeno sumira ljubav prema kazalištu i glazbi koju ova skupina isijava kroz svoje izvedbe: „Work is important, if you work with love – then the work is your medal“.