Jedan od potencijalnih problema festivala Mediteraneo sam je koncept – riječ je, naime, o lutkarskom festivalu koji se zadržava na zemljama Mediterana. Iako ideja zvuči jako zgodno, malo dublje kopanje otkriva opasnost od slabe berbe u većini mediteranskih zemalja, budući da je u dobrom dijelu Mediterana lutkarska umjetnost ostala smrznuta u nekim davnim danima i(li) nije prepoznata kao umjetnički izraz suvremenosti. Kao pouzdani (no ne nužno i novčano prihvatljivi) izvori za festival tako u prvom redu ostaju Slovenija, Italija, Francuska i Španjolska, dok je kod ostalih zemalja potrebno minuciozno kopati i tragati.
Drugi dan drugog Mediteranea ukazao nam je na te probleme, ponudivši tanušnu predstavu grčkog kazališta Antamapantahou Marionette Theatre „Dječak sa čarobnim prstima“ (pokoja slabija predstava ne šteti većim festivalima, no na malom festivalu koji čini tek pet predstava, ima veću težinu i vidljivost). Lutkarstvo je u Grčkoj odigralo važnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti. U to vrijeme grčkim je prostorima žario i palio, i nacionalne osjećaje budio, grčki teatar sjena, uglavnom posuđen od slavnog turskog teatra sjena. Na mjesto Karagöza tako je stigao Karaghiozis, a njegovog partnera Hacivata zamijenio je grčki pandan Hadjiavatis. No vremena buđenja nacije i slavnih sjenovitih junaka davna su prošlost, a sadašnjost grčkog lutkarstva, sudeći po zadarskoj predstavi, nije tako svjetla niti slavna.
Predstava „Dječak sa čarobnim prstima“ (tekst Dimitris Theoharis) oblikovana je oko bajkovite priče o naslovnom dječaku koji preko dana iz krajnje nužde radi u mlinu, dok navečer iz čiste ljubavi svira violinu. Za razliku od dječaka, njegov vječno pijani gazda ne ljubi pretjerano violinu te naredi svom tupastom i lijenom sinu da je uništi. Svoje prste u događaje potom umiješaju više sile i sve završi… možete pretpostaviti kako.
Nikolaos Tompros (redatelj, scenograf, dizajner lutaka i izvođač) i Eleni Panagiotou (scenografkinja, dizajnerica lutaka i izvođačica) cjelinu su oblikovali kao predstavu putujuće družine, omotavši je pripovjednim nitima koje otvaraju prostor igri što izvire iz nekoliko kofera. Jedan od problema tog klasičnog i počesto zgodnog koncepta dramaturške je prirode. Naime, radnju su kočile pretjerano razvučene nevažne scene poput početne igre lovice mačke i ptica, da bi se preko ključnih trenutaka obrata ili poante tek preletjelo. Ključni razlog tome leži u činjenici da se igra gotovo u potpunosti potčinila glazbi, što ima logike, budući da je glazba junakov san i jedina slamka spasa u sivilu i crnilu svakodnevice. Problem, dakle, nije ideja, već realizacija. Glazba koju potpisuje Minas Emmanouil na mjestima je bila naglašeno monotona te je svojom repetitivnošću tjerala likove na prazna i zamorna ponavljanja ili ih je, pak, trajanjem primoravala na suvišne i dramaturški sasvim nepotrebne kretnje prostorom. Istina, u završnom dijelu glazba se digla i uspjela šarmirati glavnom temom, no tada je uglavnom već bilo kasno, jer je skupa s predstavom odsvirala svoje.
Tompros i Panagiotou dodatno su oslabili cjelinu neuvjerljivim pripovjednim slojem i slabašnom animacijom marioneta na žicama koja nije uspjela zavesti gledatelje. Štoviše, djelovala je pretjerano i razbacano kao da je vođena idejom „samo nek' se kreće, pa makar i uprazno“. Zaključno, za razliku od „Djevojke iz Porto Pima“, koja je u velikom stilu otvorila festival, druga predstava drugog Mediteranea vlastitim je slabostima ukazala na potencijalne opasnosti koncepta koje organizator mora izbjeći pažljivijom selekcijom.