U kazališnoj sezoni 2018./2019. vrlo predano gledam predstave temeljene na dramama kultnog američkog dramatičara Tennessee Williamsa (1911.-1983.): nedugo  nakon izvedbe „Staklene menažerije“ vinkovačkog kazališta „Jozo Ivakić“ u režiji Dražena Ferenčine (rujan 2018.), pojavila se na pozornici zagrebačkog HNK „Mačka na vrućem limenom krovu“ u režiji Paola Magellia (listopad 2018.), da bi se pred kraj sezone u HNK Varaždin provozao „Tramvaj zvan žudnja“ u režiji Valentine Turcu (10.5.2019., osvrt na izvedbu 27.5.2019.).

Reputacija i recepcija Valentine Turcu kao izuzetne koreografkinje i plesne dramaturginje potaknula je u publici  nadu da će vidjeti dramski balet ili barem koreodramu. No Turcu je ostala na granicama dramske predstave, mada je vidljivo da se glumci kreću preciznije no što bi to činili u stvarnosti, pa su njihovi pokreti djelomice koreografirani dok je govor na tragu realističkog.

Spomenuta drama široku je popularnost stekla filmom Elie Kazana snimljenim 1951. u kojem je sirovog Stanleya Kowalskog igrao Marlon Brando, njegovu suprugu Stellu Kim Hunter, njezinu mentalno nestabilnu sestru Blanche DuBois Vivien Leigh, a njezinog  nesuđenog udvarača Mitcha Karl Malden. Budući da je film široko dostupan, a njegova vizualna poruka snažna, profilirani karakteri ostaju zacrtani u sjećanju publike, pa se uvijek traže sličnosti s ponuđenom glumačkom podjelom na pozornici. No, kako je Williams svoje likove  oblikovao vrlo snažno, gotovo da u raznim postavama nema odmaka u suštini karaktera, već se može tragati za nijansama. Problem manjih kazališta ambicioznog programa jest što obično nemaju dostatan glumački ansambl pa moraju „posuđivati“ dostupne glumce (mlade, slobodne ili one  koji trenutačno ništa ne snimaju), pa se uvijek pitam je li odabir posljedica odluke ili mogućnosti.

Problem predstave „Tramvaj zvan žudnja“ jest u tome što je Turcu zastala na pola puta: njezini likovi ostaju nedorečeni u svojim emocijama bez obzira na njihov intenzitet . Na primjer, Ivica Pucar, ma koliko tjelesno prihvatljiv, svojim načinom nije dosljedno osmislio lik grubijana Kowalskog: njegova dernjava nije opasna, njegovo silovanje je šeprtljavo, a njegovo inzistiranje na „Napoleonovom kodeksu“ neuvjerljivo. Odabir Hane Hegedušić (Blanche ) i Dore Fišter (Stella) za uloge sestara jest dobar potez obzirom da pokazuju fizičku sličnost, ali se ujedno dovoljno razlikuju, da bismo mogli povjerovati u njihove različite svjetonazore i odabire načina života naznačenim i njihovom odjećom (Alan Hranitelj). S druge strane, ta odjeća ne bi trebala biti skupa (a jest!), budući da su one obje, svojevoljno ili prisilno, iskoračile iz višeg društvenog staleža u kojem su stasale (a i svi ostali sudionici su iz tog, nazovimo ga, nižeg staleža).

Iako se „Tramvaj“ opisuje kao drama sa četiri snažna karaktera, ipak je žarište na Blanche, njezinoj nestabilnosti i žudnji za nečim drugim, što je Hana Hegedušić naznačila, ali nije sprovela do kraja. Njezin odlazak u umobolnicu koketira sa smrću (dopisana uloga), jer po nju dolazi mladić u bijelom (Filip Eldan) utjelovljujući bolničara i smrt, pa tako i njezin lik,  kao i svi drugi, nudi „nešto između“. Dora Fišter kao zaljubljena Stella vrlo dobro reagira na muževljeve poteze, mada mi nije jasan razlog njezinog bosonogog hodanja  uokolo. Ivan Glowatzky u ulozi Mitcha dosljedno gradi svoj odnos prema Blanche, pojava Mladića (Nikša Eldan) doista nije nužna, a najzabavniji i najživahniji par su, za samu priču gotovo nevažni, Steve i Eunice Hubbel u dinamičnoj i predanoj izvedbi Bernarda Tomića i Katarine Arbanas.

Scenograf Marko Japelj prilično se „razmahao“ u prikazu stana bračnog para Kowalski, pa kada Blanche sa zgražanjem  gleda Stellin stan, ne možemo se ne zapitati što je tako strašno u raskošnom trosjedu, modernoj plazmi, velikim kuhinjskim elementima i nesumnjivo upečatljivoj kupaonici. Iako prema drami, Stella i Kowalski dolaze iz različitih društvenih sredina, njihov životni prostor upućuje na dobro stojeći par (a to potvrđuje obilje droge i alkohola), pa su dijalozi i ponuđen izgled stana malo u raskoraku. Turcu je uvijek pokazivala izuzetni glazbeni senzibilitet, pa je to primijenila i u ovoj predstavi, dajući glazbi gotovo autonomnu ulogu u  gradnji atmosfere i odnosa među likovima.

Svakako mi je drago da se varaždinsko kazalište upustilo u angažman Valentine Turcu kao dramske redateljice i da je ona to prihvatila, no da je bila odlučnija u svojim idejama i krenula u određenom smjeru, dobili bismo čvršću predstavu: ili s jačim dramskim nabojem ili s artikuliranijim plesnim predznakom.