Jednako poznata, popularna i rado korištena izreka, poput rečenice s kraja filma „Casablanca“ (Michael Curtiz, 1942.) koju izgovara Humphrey Bogart: „Mislim da je ovo početak lijepog prijateljstva“ jest ona kojom završava film „Neki to vole vruće“ (Billy Wilder i I.A.L. Diamond, 1959.), a izgovara je Joe E. Brown: „Nitko nije savršen“. Spomenuta komedija s pjevanjem (glazba Jule Styne, libreto Peter Stone, songovi Bob Merrill) poharala je srca ljubitelja filma zahvaljujući odličnim glumcima (Marilyn Monroe, Tony Curtis, Jack Lemmon) i duhovitom sadržaju (preoblačenje muškaraca u žene uvijek je radovalo promatrače).

Mada je ova komedija prepuna „štoseva“, njezina temeljna priča govori o razdoblju ekonomske krize (počinje na Valentinovo 1929.) u Americi, prateći dvojicu nezaposlenih glazbenika, saksofonistu i basistu, koji bježeći od kriminalaca (kao slučajni svjedoci masakra) postaju članovima (članicama) ženskog orkestra koji iz Chicaga putuje za Floridu. Dakako, to podrazumijeva ne samo njihovo odijevanje u žensku odjeću, nego također promjenu ponašanja i boje glasa, a iznad svega suzbijanje erotskih primisli…

Kako se u filmu glavni ženski lik, sviračica ukulelea (Marilyn Monroe) zove Sugar Kane Kowalczyk, tako je predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku (prema motivima spomenutog filma ) u režiji Nine Kleflin nazvana „Sugar“ (28.5.2019.). Naslovni lik igra i pjeva Ivana Medić koja je za potrebe predstave nazvana Medena Med (valja spomenuti da za sve glavne likove postoje alternacije i da pišem o premijernoj postavi) i, nažalost, vizualno nalikuje M. M. Napisah „nažalost“ jer mi se to čini nepotrebnim: Medić je autentična i ljupka, ali bez ozračja „vampa“ i ostalih konotacija vezanih uz M.M., pa bismo i uz njezin „prirodni“ izgled vjerovali da se Joe može zaljubiti u nju. Duško Modrinić kao Joe/Josephina (Curtis u filmu) i Matija Kačan kao Jerry/Daphne (Lemmon u filmu)  su izvanredni: odlično govore, pjevaju i glume, izvrsno izgledaju u muškoj odnosno uvjerljivo u ženskoj varijanti i ovog trenutka ne mogu  zamisliti drugačiju podjelu za ovu predstavu od njih dvojice. Dakako, nisam gledala alternacije (Mario Petreković, Robert Adamček), ali kada bih pisala za tabloid, njihov bih nastup  nazvala senzacionalnim.

Vrlo je šarmantan Nenad Tudaković kao nepokolebljivo zaljubljen Osgood Fielding (njegova je završna replika „Nobody s perfect“ odnosno „Nitko nije savršen“), vrlo se lijepo snašla Selma Mehić kao članica Orkestra i Davor Solanović kao Prika, ali valja istaknuti da su brojni protagonisti glumačkog i plesnog ansambla dali svoj obol ovoj predstavi. Imala bih doduše primjedbu na koreografiju (Vuk Ognjenović) koja povremeno djeluje kao da je sama sebi svrhom i stvara nepotrebnu gužvu na sceni. A što se tiče gungule na sceni, tu je na prvom mjestu prevelika scenografija (Osman Arslanagić) s brojnim promjenama – glumci sasvim uspješno mogu dočarati novi prostor ili ambijent i bez stalnih dizanja i spuštanja kulisa. Zgodna je ideja s kupeima, hotelskom terasom, plažom ili završnica sa čamcem, ali prisjetimo se usput, da mašta može svašta! Kostimografkinja Sara Lovrić Caparin vrlo je uspjelo dočarala modu tridesetih godina prošlog stoljeća pri čemu prepoznajem njezin izuzetan doprinos u stvaranju atmosfere onog doba.

E sad! Nije bio samo moj problem nego svih onih s kojima sam nakon predstave razgovarala, a sjedili su na različitim mjestima u gledalištu: nerijetko nečist, mukli zvuk, posebno pri pjevanju (kao da su zamotani u dekicu pa pjevaju iz nje), zbog čega su dijelovi pjesama bili nerazumljivi. Pretpostavljam da to nije do interpreta nego zbog tehničkih razloga, ali  posljedica je ista – nerazumljivost riječi (osobito kada bi se orkestar malo „raspištoljio“, dirigent Mladen Tutavac).

Redateljski način Nine Kleflin je postupna gradnja situacija i odnosa, što izaziva usporavanje radnje i pojavu naoko nevidljivih, ali osjetnih praznih hodova. Takvim načinom predstava povremeno prelazi u monotoniju, posebno uočljivu u prvom dijelu, dok je nakon stanke predstava postala razigranija i uvjetno govoreći „brža“ (dakako na mentalnom planu).

Ipak, bez obzira na primjedbe vezane uz strukturu predstave, vjerujem da će predstava „Sugar“, zahvaljujući predanim glumcima, postati omiljena  i potrajati dovoljno dugo da dočeka otvorenje rekonstruirane zgrade osječkog Hrvatskog narodnog kazališta.