Romantična filmska komedija „Zaljubljeni Shakespeare“ u režiji Johna Maddena prema scenariju Marca Normana i Toma Stopparda osvojila je godine 1998. nekoliko „Oscara“ i napunila blagajne kino dvorana. Ova zabavna priča o ranim londonskim danima jednog od najvećih dramatičara svih vremena Williama Shakespearea, u vremenima dok je još jurio za inspiracijom, ljuljuškajući se između soneta i drama, nudi jednu nepotvrđenu ljubavnu priču bez sretnog završetka: ukoliko sreća ipak nije, da se umjesto u braku završi u zagrljaju Muze?!
Prepoznajući „gotov proizvod“, razno-razni kazališni ljudi posegnuli su za ovom pričom u prilagodbi Leeja Halla, da bi na pozornicu zagrebačkog kazališta „Komedija“ (u koprodukciji s HNK u Varaždinu) došla (4.5.2019., osvrt na izvedbu 24.5.2019.) preko autorskog tima, predvođenog redateljem Stanislavom Slovakom, koji je isto djelo postavio na scenu Gradskog kazališta u Brnu u studenom 2016. Scenograf Jaroslav Milfajt zakrčio je neveliku „Komedijinu“ pozornicu oslikanim tkaninama kako bi dočarao onodobni London, a povremeno u prvi plan izranja masivni krevet kako bi „pojasnio“ zbivanja između nevaljalice Viole (Dajana Čuljak) i zaljubljenog pisca (Filip Juričić). Međutim, puno više od napučenosti pozornice smeta polumrak u kojem se sve odvija, kao i dodatni „mrakovi“ pri promjeni scena što pomalo nervira (pogotovo što je nekada u kazalištu boravilo mnoštvo koje nisu uvijek resile fine manire, pa onda ovakvo „skrivanje“ nema baš nekog opravdanja).
Ono što je zgodno osmišljeno jest smještaj glumaca u prekrivenoj rupi orkestra dok prate zbivanja na pozornici, čekajući trenutak za vlastiti nastup u komadu, koji je trebao biti komedija „Romeo i Ethel, gusareva kćer“ a izrodio se u tragediju „Romeo i Julija“. Malobrojni članovi orkestra s dirigentom Davorom Kelićem smješteni su iza zastora (glazba Paddya Cuneena) i bez obzira na ljupkost melodija koje izvode (uz povremeno, ničim izazvano, pjevanje Lane Blaće i Kristine Habuš) više su smetnja no ugoda, budući da prekrivaju glumačke dijaloge (usprkos „bubicama“ koji su očito postali sastavnicom predstava, također ničim izazvane!).
Kostimografkinja Andrea Kučerova odjenula je plemiće, vlasnike kazališta i poduzetnike (i dakako kraljicu) jednako raskošno kao i glumce, mada su ovi uglavnom obični trgovci i zanatlije koji gume iz ljubavi (dakle, doslovno amateri) prema teatru a ne zbog očekivane koristi. Krasna je scena kada apotekar, meni omiljen interpret komičnih uloga Davor Svedružić, dobivši malu ulogu koju mukotrpno uči, odjuri kući po kapu kako bi što vjernije dočarao lik koji mu je dodijeljen. Obilje takvih malih šarmantnih detalja (audicija za Romea, Marlowljeva pomoć Shakespeareu pri udvaranju Violi, plovidba čamcem, peripetije prilikom proba ili nastup kraljice) zahvaljujući glumačkom ansamblu ipak „gura“ ovu sporu i doslovce mračnu predstavu njezinom kraju.
Napomene u kazališnoj knjižici ukazuju na stvarne povijesne ličnosti i događaje (poput dirljive scene kada, nakon zatvaranja kazališta, vlasnik konkurentskog kazališta nudi vlastito kazalište za izvedbu) nasuprot onih izmišljenih za potrebe priče, ali isto tako valja s rezervom uzeti odnose među stvarnim pojedincima poput Marlowa i Shakespearea. Kao što je, kažu, u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, tako treba dozvoliti da autorska mašta oblikuje likove i radnje, a na nama je da gledamo, hvalimo ili kudimo. Tako bih se ja osvrnula na nekoliko uloga u ovom skoro potpuno muškom komadu, te bih počela sa ženskim likovima: vrlo je upečatljiva kao kraljica Elizabeta sjajna Jasna Bilušić, topla je i dirljiva u ulozi Violine dadilje Jasna Palić Picukarić, dok je sama Viola previše dekorativna i statična, što je manje mana same Dajane Čuljak, a više koncepcija njezina lika.
Filip Juričić u ulozi Willa Shakespeare vjerno dočarava lik darovitog nedoraslog dripca, tako da njegova spisateljska smušenost daje podlogu za „spekulacije“ nekih književnih teoretičara koji tvrde da je autor Shakespearovih komada zapravo Christopher Marlowe – u predstavi izvanredan Ronald Žlabur. Ponovo napominjem, da ne raspravljam o vjerodostojnosti likova i zbivanja, već isključivo o dojmu koji ostavlja glumačka interpretacija. Cijela zavrzlama oko zatvaranja kazališta i potraga za novim teatrom proizlazi iz zabrane pojave žena u predstavama, tako da Ethel/Juliju glumi malešni Sam, izuzetno zabavan Ognjen Milovanović. Kako se radi o doista velikom ansamblu, teško je izdvojiti pojedince, jer mozaik koji tvore njihove uloge vjerojatno ne bi bio kompaktan bez pojedinih doprinosa Igora Mešina, Dražena Bratulića (Violinog ženika), Željka Duvnjaka, Ivana Maguda, Gorana Malusa, Saše Bunete, Zlatka Ožbolta, Ivice Zadra, Adama Končića, Fabijana Pavla Medvešeka i Adnana Prohića.
Iako možemo govoriti o komediji i ljubavnim peripetijama mladog pisca, ova je priča prije svega iskaz ljubavi prema kazalištu i nagovještaj života koji pruža možda više slobode od nekog drugačijeg , kao i činjenica da na glumu nisu imuni niti vlastodršci. U danoj bih situaciji samo komentirala da je, kada se već imalo na raspolaganju ovakav glumački ansambl, prava šteta što ga se zatvorilo u mračan kavez unaprijed zadanih gabarita.