Trećeg i ujedno mojeg posljednjeg dana boravka (4.4.2019.) na 16. Beogradskom festivalu igre (22.3.-12.4.2019.) imala  sam priliku odgledati kanadsku (Montreal) Kompaniju Marie Chouinard i njihovu najnoviju predstavu sastavljenu od sola i dueta pod nazivom „Radikalna snaga“.

Osim koreografije, Chouinard je za ovu predstavu osmislila video, scenografiju, šminku, kostime (s Liz Vandal) i svjetlo (s Axelom Morgenthalerom), odabravši iz svojih većih predstava solo izvedbe i duete, povezujući ih i dajući im novo značenje. Deset plesača svoje minijature plešu na glazbu Duforta, Chopina i Santosa, a premijera je bila prošle godine na 12. Venecijanskom bijenalu suvremenog plesa (prema dostupnim informacijama predstava je trajala 150, a ne 85 minuta). 

Mada sam nesklona cjelovečernjim predstavama sastavljenim od manjih nepovezanih dijelova, bez obzira koliko pomno biranih kako bi tvorili misaonu cjelinu, moram odati priznanje  koreografskim promišljanjima i virtuoznoj izvedbi: od  fascinantnih animacija lica odnosno ruku koje pratimo na velikom ekranu, preko zabavnih ili čak potresnih dueta do završne scene „malih beba“. U skladu s tim iskustvom moram se složiti s riječima koreografkinje kada tvrdi da za nju „koreografija može biti izazov, ali prije svega avantura.“  

Izvrsnost izvođača čini koreografiju prozračnom i naoko laganom, što je, dakako, privid. Upravo ta koreografska zahtjevnost  i snažno prisutna izvedbena tjelesnost daje  vitalnost, snagu i poletnost ovako zamišljenoj predstavi. Zbog ove predstave, kao i zbog komentara onih koji su imali priliku vidjeti njezinu prošlogodišnju predstavu temeljenu na Boschovom triptihu „Vrt zemaljskih užitaka“ (za koju je nagrađena Nagradom „Jovan Ćirilov“), postaje mojim  poslanjem pogledati barem jednu cjelovitu predstavu Marie Chouinard.