„Glava bez pamćenja isto je što i tvrđava bez vojske“, naznačio je Napoleon Bonaparte (1769.-1821.), jedan od najuspješnijih europskih vojskovođa novog doba. I doista, uspomene nam pomažu, a pamćenje olakšava hod u budućnost. Međutim, neka „zla vila“ može presložiti pravilan raspored moždanih stanica pa se pojavljuju simptomi poznati pod imenom demencija: gubitak pamćenja, nesposobnost učenja i rasuđivanja ili promjene u ponašanju što sve vodi prema nesamostalnosti, nesigurnosti i izgubljenosti. Iako nije pravilo, ipak češće zahvaća starije ljude, pa njihova okolina sa žalošću zaključuje da „to nije više onaj čovjek“.
Kako se radi o bolesti koju mališani mogu sresti kod svojih djedova i baka, te kako je kazalište jedan od načina njihovog spoznavanja svijeta (nadam se!), predstava posvećena spomenutoj bolesti pametan je i hrabar potez za kojim je posegnulo Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka u koprodukciji sa Zavodom Kuskus. Pod nazivom „Nezaboravak“ (3.11.2018., osvrt na izvedbu 29.5.2019. u sklopu 27. SLUK-a, Susreta lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku) redatelj i glazbenik Peter Kus uz dramaturginju Uršu Adamič te vizualno oblikovanje Natana Eskua i kostimografkinju Zdenku Lacina prikazao je djeda (Ivica Lučić) koji postaje smušeniji i zaboravljiviji, što brine njegovu kćer (Aleksandra Colnarić) i uveseljava njegovu unuku (Kristina Fančović).
Tako on zabunom stavlja budilicu u hladnjak, prilikom kuhanja izazove požar, ne prepoznaje više svoje ukućane, a bez napisa na ceduljicama sve se teže snalazi u vlastitom životnom prostoru… Zagledajući se u ogledalo vidi nekog nepoznatog (šareni kockasti lik), stvari se čudom preobražavaju (televizor u perilicu rublja) ili vrijeme prolazi na neobičan način (osipaju se brojevi i iskrivljuje rub zidnog sata), pa djed gubi pojam o sadašnjosti i prebacuje se u neko drugo vrijeme i neki drugi svemir. Iako majka pokušava putem vodenih mjehurića djevojčici objasniti što se događa, nisam sigurna da je to uspjela dječjoj publici.
Koliko god priča ide pomalo cik-cak, ono što je u ovoj predstavi vrhunsko, jest gluma Ivice Lučića koji se pred nama u hipu pretvara u oronulog starca pa se potom poletno vraća u mlade dane, da bi iznova nestao u nekom svojem svijetu. Njegove su preobrazbe tako učinkovite i potresne, da mi se čini kako ova predstava više dira odraslu publiku suočenu s takvim primjerima iz vlastitog iskustva, negoli mališane kojima baš nije posve jasno o čemu se radi.