Žive pokraj nas ljudi koje znamo tek ovlaš i o čijim sudbinama ne znamo ništa tako dugo dok se ne susretnemo s njihovim djelom. Jedan od najvažnijih suvremenih srbijanskih književnika Dragoslav Mihailović (1930.), progonjen zbog političkih razloga i višestruko nagrađivan zbog svoje književnosti, ušao je u moj život predstavom „Petrijin vijenac“ u režiji Bobana Skerlića koju sam gledala u beogradskom kultnom kazalištu „Atelje 212“ (izvedba 16.5.2019.).
Prateći kazališnu sudbinu nepismene i praznovjerne, no istovremeno bistre i snalažljive seljanke Petrije, posegnula sam za proznim ciklusom „Petrijin venac“ (1975.) prema kojem je postavljena spomenuta predstava. Redatelj Srđan Karanović (1945.) snimio je film „Petrijin venac“ koji je na Pulskom filmskom festivalu godine 1980. nagrađen Velikom zlatnom Arenom, dok je najboljom glumicom za ulogu Petrije proglašena debitantica Mirjana Karanović (1957.).
Spomenuti prozni ciklus sastoji se od pet cjelina pisanih u ispovjednoj formi junakinje koju kroz život prate uglavnom nedaće: smrt dvoje male djece, brakovi koji završavaju u prvom slučaju otpustom jer joj djeca umiru što znači da je „falična“, a u drugom smrću muža, svekrve koje je progone ili čak truju – sve to Petrija stoički podnosi, naizmjence se obraćajući liječnicima, Bogu i vračarama. Petrija je primjer neuke, no nesalomljive žene stasale u patrijarhalnom društvu, koja čak i kada zna što i kako treba reagirati, ne čini to zbog odgoja ili običaja. Dozvoljava da je tuku muževi iako je od njih i pametnija i jača. Mihailović piše ruralnim, gramatički neispravnim jezikom, dajući svojoj junakinji dodatnu slikovitost i autentičnost kojima podcrtava njezino pripovijedanje.
Dramaturginja predstave Jelena Mijović uglavnom se oslanjala na drugi prozni odlomak naslovljen „Uveličane slike i dosadne mačke“ u kojoj Petrija ukratko opisuje svoj život,no pri oblikovanju mozaika njezina života nalazimo detalje i iz ostalih odlomaka. Scenu ispunjenu žičanim formama (za koje na kraju predstave otkrivamo da tvore ime Petrija) osmislio je Goran Stojčetović, kostime s naznakama folklora i užeta Tatjana Radišić, dok je autor upečatljive glazbe Mate Matišić.
Budući da je u Petrijinu životu došlo do tri dramatične promjene, redatelj se odlučio Petrijin lik podijeliti među tri glumice, pa tako lik mlade Petrije (prvi muž (Ivan Marković), nevolje sa svekrvom i smrt djece) igra Marta Bjelica, Jovana Gavrilović prikazuje Petriju u gradu (rad u kavani, život s Ljubišom (Tihomir Stanić) i susret s violinistom Misom (Igor Đorđević) za kojeg se udaje), dok Petriju udovicu igra Milica Mihajlović (autorova kćer). Taj redateljski potez je pronicljiv i ekonomičan, budući da su sve tri glumice uglavnom stalno na pozornici nudeći razmišljanja, sjećanja i aktualna zbivanja u životima mlade, zrele i stare žene, što ostvaruje strukturu predstave na najbolji mogući način.
Kako pojam vijenca asocira na pletenje (niti sudbine!), to Petrija u svojoj trostrukoj pojavnosti neprestance zapliće i raspliće užad, dajući radnji dodatnu dramatičnost. Po nekoliko manjih, ali upečatljivih uloga ostvarili su Jelena Rakočević Cekić, Isidora Minić, Branislav Zeremski i Vladislav Mihailović.
Prateći osnovnu priču nesretne Petrije uz niz detalja, pri čemu ne narušava temeljnu pripovjedačku „crvenu nit vodilju“, Skerlić je ostvario snažnu i potresnu predstavu o sudbini žene koja je sve spoznavala, ali je bila nemoćna da išta promjeni. No, preživjela je sve i nadživjela svakoga, jer kako i sama kaže: „Čovjek kao živina sve zaboravlja. Sve boli. Voli da živi, živina“.