Suradnjom Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, smjer Gluma i mediji postavljena je u dvorani HKD na Sušaku predstava „Regoč“ Ivane Brlić-Mažuranić u režiji i adaptaciji Olje Lozica (30.1.2019.) i ujedno je, kao zanimljiva inscenacija, uvrštena u ovogodišnji showcase HC ITI (13.4.2019.). Svaka od pripovjedaka iz zbirke „Priče iz davnine“ ima zanimljiv sadržaj i suptilnu poruku, ujedno obilujući elementima pogodnim za uprizorenje kako vizualno tako i glumačko.

Regoč je, u originalnoj priči, vrlo visoki muškarac (odnosno div) koji broji kamenje razrušenog grada Legena, dok je u Lozičinoj prilagodbi on predimenzionirani čovjek od kamena. Zbog visokog rasta, glumac Edi Ćelić dobiva mahom uloge  svojevrsnih predvodnika poput Isusa, fratra ili nekog istaknutog čeljadeta pa ga je tako dopala uloga Regoča. Postavljen na štule, Ćelić vješto balansira prikazujući osobine svojeg lika, osamljenog i ne baš pronicljivog stvora. Izoliran od svijeta, on zapravo i ne zna komunicirati tako da svoje prve kontakte ostvaruje tek  prilikom susreta s vilom Kosjenkom.  Iako njih dvoje govore posve različitim jezicima, on „nemuštim“, a ona vilinskim, ipak počinju razgovarati. Mala i vrckava Kosjenka u interpretaciji Jelene Lopatić pravi je pokretač zbivanja, jer ne samo da uspije pokrenuti grdosiju Regoča, nego uspijeva povezati svijet vila i ljudi.

Priča počinje kada pozaspalim konjarima vile, sišavši s oblaka, otmu konje i jure uokolo. Kosjenka odjuri predaleko, sve do grada Legena, gdje počinje njezino druženje s Regočom (bacaju kamene blokove i brbljaju na različitim jezicima). Nakon što ga, nevoljnoga, ipak nagovori na putovanje, dolaze do dva zavađena sela: iako se djeca igraju i druže, odrasli smišljaju kako bi se uzajamno uništili.

Lozica predstavu počinje uglavnom slijedeći originalnu priču, tako da scenograf Stefano Katunar i oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić ostvaruju nadrealnu vilinsku scenu. Ta vizualna senzacija nastavlja se igrom vila s konjima (kostimi Mario Leko) i susretom Kosjenke s Regočom. Dolaskom u ljudski svijet gdje stražari uzajamno prijete potopom (Denis Brižić i Biljana Torić s predimenzioniranim glavama odjeveni poput uglednika), mijenja se atmosfera i bajkovitost ustupa mjesto strahu i nevolji. Zlovoda nadire i oba sela nestaju pod vodom – spašena su samo seoska djeca koja su ostala uz Regoča i Kosjenku, te dvoje staraca koji će ih podučiti  kako bi mogli nastaviti živjeti u slozi i izbjeći moguće buduće  nesreće.

Osim spomenuto četvero glumaca, u ulogama vila, konjara i seoske djece nastupaju Ana Marija Brđanović, Marta Čaržavec, Mario Jovev, Tonka Mršić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Ana Marija Štefanac i Nataša Veselinović. Ono što doprinosi snovitom, odnosno realističkom prikazu svijeta jest izuzetna glazba Josipa Maršića i način kretanja likova, osobito u vilinskom svijetu (Damian Cotes Alberti).

Paradoksalno zvuči, ali usprkos izuzetnoj vizualnosti,  glumačkoj energiji i raspoznatljivoj priči, predstava „Regoč“ djeluje statično: prijelaz od vilinskih igara i druženja Regoča s Kosjenkom do zbivanja u zavađenim selima ispunjen je ponavljanjem istovrsnih scena što vodi monotoniji. Bez  jezičnog bogatstva Ivane Brlić Mažuranić, sporo prikazivanje sadržaja, ma kako estetski dorađenog, ne daje, barem meni, očekivani učinak.