KAZALIŠTE HOTEL BULIĆ: "KURLANI"
Davna bliska vremena
Ma koliko Senka Bulić inzistira na ženskim likovima, jasno je da su oni posljedica društvenih odnosa temeljenih na snažno naglašenom patrijarhatu, zato možemo govoriti o tri jake ženske uloge i tri istaknuta muška lika, glumački ujednačenim u gradnji potresne i dirljive predstave
Objavljeno: 5.20.2019 1:53:47 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Kurlani" / Marko Ercegović

Sa slobodom valja znati, stara je istina koje se vjerno drži glumica i redateljica Senka Bulić (1964.) kroz izvedbe u sklopu  svoje umjetničke organizacije Kazališta Hotel Bulić (od 2000.) baveći se „zapostavljenim djelima moderne i suvremene umjetnosti“, među kojima je sada predstava temeljena na trilogiji o Kurlanima hrvatskog književnika Mirka Božića (1919.-1995.).

Najveći dio predstave „Kurlani“ (Tvornica kulture, Zagreb, 3.12.2018., osvrt na izvedbu 14.4.2019.) oslanja se na Božićevu prvu knjigu „Kurlani, Gornji i Donji“ (1952.) u kojoj se prati sukob, prepun pakosti i podmetanja, između bogatih i siromašnih članova obitelji. Radnja je smještena u Cetinsku krajinu sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, a osim opisa teškog života u surovom krajoliku, sirovih karaktera i  netrpeljivosti između grada i sela, naglasak djela je na odnosu prema ženama. Upravo taj „ženski princip“  jest glavna okosnica autorskog projekta „Kurlani“ u adaptaciji i režiji Senke Bulić te  dramaturgiji Vesne Đikanović.

Na gotovo praznoj pozornici uz zanimljivu glazbu (Tomislav Ćurković) i promišljeno odabranu odjeću (Oliver Jularić)  pratimo život u i među Kurlanima s naglaskom na tri ženska lika: krhkoj i podložnoj, vazda ustrašenoj  Anđeliji (Lucija Šerbedžija), samosvjesnoj udovici Perki spremnoj na razne životne izazove (Helena Minić Matanić) i mladoj  svojeglavoj  Gari (Anđela Ramljak). Smisao ženskog života je, uz teški rad, rođenje sina pa ukoliko taj dio ne ispune, ukućani im život pretvaraju u pakao. Iako zatucana, ova sredina lakše prihvaća rođenje sina izvan braka, negoli bezdjetnu ženu, jalovicu (jer muškarac nije i ne može biti kriv!).

Paško Vukasović kao Filip Kurlan odlično dočarava muškarca razapetog između obaveza i žudnje, ujedno ponosnog kako „obje žene strepe zbog njega“! Međutim, surovost nije rezervirana samo za odnos prema ženama, nego se javlja i prema onima koji su drugačiji, poput  bjeloputog (albina) Bikana (Jure Radnić). Uz procesiju, kada Perka i Anđelija s djecom u naručju pužu na koljenima, najpotresnija scena predstave je ismijavanje i doslovno pljuvanje Bikana pri njegovoj (neuspjeloj) prošnji Gare.

Frano Mašković doprinosi punini pojedinih scena i upravo mozaik pri gradnji odnosa među likovima, isprepletenost osjećaja i profiliranost karaktera (arhetipova određenog ponašanja) daju posebnost ovoj predstavi. Pojedini glumci povremeno malo prenaglašeno iskoračuju u prostor ekspresije, no to se ubrzo uravnoteži jer je nužna upravo ta ujednačenost kojom se gradi ambijent i ugođaj.

Ma koliko Bulić u svojoj priči inzistira na ženskim likovima, jasno je da su oni posljedica društvenih odnosa temeljenih na snažno naglašenom patrijarhatu i svaki pokušaj promijene biva kažnjen… Zato možemo govoriti o tri jake ženske uloge i tri istaknuta muška lika, glumački ujednačenim u gradnji potresne i dirljive predstave. Usput, upravo nas kazališni angažman Senke Bulić podsjeća kako bi valjalo obrisati prašinu s knjiga  zanemarenih, a odličnih hrvatskih pisaca.