GK ŽAR PTICA: "TONČEK I TOČKICA"
Točkica podrezanih krila
Iako ima vrlo zgodnih redateljskih rješenja i glumačkih rola, predstava 'Tonček i Točkica' podrezala si je krila pokušajem kroćenja naslovnih junaka, umjesto da ih pusti da lutaju svijetom kazališne mašte, odmaknuti od papirnate zadanosti.
Objavljeno: 5.15.2019 12:36:00 PM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Tonček i Točkica" / Mare Milin

Napomena: kritika je izvorno objavljena 28. ožujka 2019. u Vijencu, br. 654

Tonček i Točkica“ jedan je od onih romana koji jednakom snagom zavode svoju ciljanu publiku – djecu, kao i sve one koji se tako osjećaju ili koji su zaboravili kako biti dijete. I jednom kad vas zaraze, naslovni junaci ne izlaze iz vas. Fabulu možda s vremenom zaboravite, napetost također, plemenitost poruke potiho se preseli iz romana u vaše nutrine, no nikad ne zaboravite Tončekovu hrabrost i odvažnost te neopisivu slatkoću, duhovitost i rječitost malene dobrice Točkice. A ono što se ne zaboravlja, s vremenom se u mislima osamostali i počne živjeti vlastiti život. Te i takve samostalne likove (i romane) jako je nezahvalno prenijeti na scenu i time im oduzeti samostalnost.

Škakljiva posla primila se Anja Maksić Japundžić, u startu napravivši ključnu pogrešku – nije tragala za Tončekom i Točkicom u sebi, onim samostalnim junačićima koji, daleko od papirnatih zadanosti, žive neke vlastite živote, već se vratila početku – knjizi, odnosno njezinoj vjernoj dramatizaciji koju potpisuje Dubravko Mihanović. Sva druga zgodna i duhovita redateljska rješenja, a predstava ih ima podosta, ostala su pomalo u sjeni tog ključa čitanja.

No krenimo redom. Tonček i Točkica dva su svijeta tek naizgled beskrajno udaljena – on siromašan, ona predstavnica bogatstva (i) samoće, a spajaju ih slučajnost, napetost, dobrota i plemenitost, prošnja, bolest, neuspio pokušaj pljačke i uspjela hrabrost te prijateljstvo koje ne poznaje granice niti dubinu novčanika (kao ključna poruka u današnjici sve naglašenije podijeljenoj po brojci na bankovnom računu).

Redateljica je odlično povezala radnju pretapanjem scena, utišavši njezinu linearnost, a stvarno vrijeme i prostor relativiziravši i zamijenivši zaigranim, nedefiniranim i svemogućim scenskim vremenom i prostorom. U tom su nam kontekstu malo zasmetali kostimi Dženise Pecotić koji su, iako zaigrani i šareni, vremenski odveć određivali predstavu. Također, redateljica se u nekoliko situacija vrlo zgodno poigrala perspektivom, od uskoće Tončekova stana na praznoj sceni do duhovita lomljenja realnog prostora u obraćanju i dozivanju, stvorivši dinamičnu predstavu bez naglašenijih padova, ali možda ipak prenaglašeno naslonjenu na riječi tate Ericha. Ma koliko rečenice iz knjige odlično zvučale, bilo bi nam draže da nisu toliko stršale, potisnuvši ostale, vrlo zgodne elemente scenske igre u drugi plan. Njima je pomogao Ivan Lušičić Liik, koji je minimaliziranom scenografijom stisnutom uz rub i efektnim svjetlom i projekcijama vrlo zgodno ispraznio scenu, sugeriravši u pozadini lokalitete, od Točkičine kuće do ulice gdje je prosila.

Glumački motor predstave bila je Amanda Prenkaj, koja je oblikovala Točkicu onakvom kakva je i u našim mislima – kao malu, hrabru frajericu i dobricu koja se zna nositi sa svim životnim problemima, pa tako osamljenost pobjeđuje vrlo zgodno oblikovanim psićem od balona (sve dok ga ne zamijene stvarni prijatelji). Baš poput Točkice, Prenkajeva je nosila i vodila scensku igru, određujući joj ritam i pravac.

Petar Atanasoski u Tončeku je možda malo prenaglašeno podcrtao dobrotu u kojoj nam je nedostajalo izleta u dječju zaigranost (bez obzira na tešku sudbinu i prerano odrastanje, on je ipak dijete, a djeca, i scena, vole igru). Uglavnom u plošnosti zadržali su se Dunja Fajdić, koja je Tončekovu majku oblikovala isključivo na zahvalnosti, Berislav Tomičić, koji je Tončičina oca izgradio na suzdržanoj toplini, te Ana Marija Vrdoljak kao pomalo papirnata majka.

Kuharicu Bertu i guvernantu Krunicu igrali su Marko Hergešić i Domagoj Janković i, iako ne vidimo neki dramaturški razlog zamjeni rodnih uloga, odigrali su ih vrlo dobro, opravdavši se izvedbeno. Hergešić u oblikovanju Debele Berte nije ni najmanje skliznuo u karikaturalno glumljenje ženske uloge, već je svojim muškim gardom, glasom, pokretom i pojavom stvorio duhovitu karikaturu, dok je Janković pomalo koketirao sa „ženskom glumom“, no ne potonuvši u pretjeranost, zadržavajući se u kontroliranoj karikaturi.

U Kruničinu zaručniku, Vragometnom Vinku, Zoran Pribičević podcrtao je okrutnost i bešćutnost, a u predstavi su sudjelovali i Josip Brakus kao korektni Klepetalo te Dubravko Kancijan. Glazba Ivane Starčević i Marka Levanića pozivala je na ritmični pljesak i njihanje, no nije imala veću dramaturšku ulogu u samoj predstavi.

Zaključno, iako ima vrlo zgodnih redateljskih rješenja i glumačkih rola, predstava „Tonček i Točkica“ podrezala si je krila pokušajem kroćenja naslovnih junaka, umjesto da ih pusti da lutaju svijetom kazališne mašte, odmaknuti od papirnate zadanosti.