Najnovija predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu (Scena Zvonimir Rogoz, 15.4.2019.) jest hrvatska praizvedba drame "Terminus" irskog dramatičara Marka O'Rowea (1970.) u prijevodu i režiji Tomislava Pavkovića. Radi se o tri rimovana monologa koja naizmjence izgovaraju osobe A (žena, 40 god; Sunčana Zelenika Konjević), B (djevojka, 20 god; Elizabeta Brodić) i C (muškarac, 30 god; Karlo Mrkša), oblikujući  svjetove ispunjene fantastičnim bićima (demon građen od crva), opakim djelima (silovanja, ubojstva) i okrutnim namjerama (prodaja dušu vragu za lijepi glas).

Prepričavati pojedinu sudbinu nema smisla, ali sto minuta govora u rimama nesumnjivo  zahtjeva puno uloženog vremena i truda za zapamćivanje teksta, izuzetnu koncentraciju glumaca pri interpretaciji i veliku pozornost  publike pri praćenju izgovorenog. Prilično iscrpljena po završetku predstave, pitala sam se: što mi je ona donijela?

Lijepo artikulirano govorenje Brodić o ljubavi između mlade djevojke i odbojnog demona popraćeno je nemotiviranim   hodanjem, njihanjem i sjedanjem, paljenjem i gašenjem  raznobojnih žaruljica na sceni pretrpanoj rasvjetnim tijelima, satovima, kotačima, drvenim slikarskim modelima i sličnim drangulijama (Tomislav Pavković). Osobno ne vidim  poveznicu između izgovorenog i učinjenog (preciznije rečeno, ne prepoznajem razloge ). Opisano ponašanje primijenjeno je i kod ostalo dvoje sudionika, pa njihova tobožnja dinamika  više ometa nego podupire ispovjedni ton. I dok je ljubavna priča (Brodić) nadrealna, ali konzistentna, ona osobe A (Zelenika Konjević), usprkos gotovo dokumentarističkog ozračja, prilično je zbrkana. Preobrazba muškog protagonista (Mrkša) u ubojicu sadržajno je najlogičnija, a raskorak između fragilnog izgleda glumca i okrutnih riječi naglašava grubost  zbivanja.

Stisnuti podrumski prostor i potmuli zvukovi (Karlo Mrkša) uz poneki zanimljivi svjetlosni zahvat nude mogućnosti stvaranja opasnog, klaustrofobičnog i okrutnog svijeta, ali uglavnom ostaje na razini pokušaja. Čitajući napise o Roweovoj  drami „Terminus“ (2007.) nalazila sam divljenje jezičnom bogatstvu i neobičnosti priča, pohvale  monolozima u rimama, ali gotovo nigdje recenzije izvedbi…

Koliko god cijenim uvođenje novih tekstova u svijet hrvatskog kazališta, toliko se pitam, nije li trebalo malo poraditi na uprizorenju, jer ovako osmišljen pristup blizak je koncertnom čitanju (možda je to bilo tako i zamišljeno?!).