Rock opera „Jesus Christ Superstar“ („Isus Krist superzvijezda“) skladatelja Andrewa Lloyda Webbera (1948.) i stihotvorca Tima Ricea (1944.) počela je život 1970. kao dvostruki album, na Broadway je postavljena 1971., godinu dana kasnije u Londonu, zatim je snimljen film (1973., redatelj Norman Jewison), a ostalo je povijest. U tu je povijest (podaci iz kazališne arhive) upisana i prva jugoslavenska premijera izvedena u beogradskom kazalištu „Ateljeu 212“ 23. lipnja 1972. u prijevodu Jovana Ćirilova, režiji Zorana Ratkovića s nastupom Zlatka Pejakovića kao Isusa (Juda – Zlatko Golubović, Marija Magdalena – Azra Halilović).
Zagrebačka izvedba ove rock opere u produkciji kazališta Komedija zbila se (1.4.2000.) na pozornici Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u režiji Vlade Štefančića i pod ravnanjem Veseljka Barešića na engleskom (uz osigurano razumijevanje teksta!), a među alternacijama ključnih uloga (Isus, Juda, Marija Magdalena) tada su (tako djeluje) nastupili Đani Stipaničev, Ervin Baučić i Jasna Bilušić (prema dogovoru s „Two Knights Rights Ltd; arhiva kazališta). Najnovija premijera rock opere „Jesus Christ Superstar“ (23.3.2019., u suradnji s „The Really Useful Group Ltd“) ujedno je prvo postavljanje na pozornicu Kazališta „Komedija“, ovaj puta u režiji Damira Lončara i pod ravnanjem Dinka Appelta (na engleskom jeziku bez prijevoda).
Priča prati Isusa i njegove učenike od ulaska u Jeruzalem (cvjetna nedjelja) dok mu razdragana svjetina uzvikuje „Hosana“ do raspeća (petak) uz skandiranje „Raspni ga“, s fokusom na Judinom viđenju događanja. Prema teološkom učenju, Isus je dvojne prirode, no u Riceovoj interpretaciji, on je čovjek pojačane empatije određen svojom tragičnom sudbinom. Omiljena spekulacija o njegovu odnosu s lijepom kurtizanom Marijom iz Magdale ovdje nudi potvrdu, Juda nije samo metafora zla već i pokretač čuda (prema nekim razmišljanjima, njegova izdaja nije motivirana isključivo novčanom dobiti, već bojaznošću da Isus nije istinski čudotvorac, da će njegova karizma donijeti nevolje narodu koji živi pod rimskom vlašću te da bez njegove smrti neće doći do promjena), a Pilatova je krivnja manja (napokon, nudio je pomilovanje!).
Taj pomak fokusa u odnosu na naslovni lik, nalikuje mi onom u Shakespearovoj drami „Othello“ (tamo je glavni pokretač zbivanja Jago, također sinonim zla), ali pretpostavljam da su u oba slučaja naslovi izabrani zbog popularnosti kod publike. Nepostojanje prijevoda (svi znaju engleski?!) i drugačija vizura događaja (koju bi lakše prepoznali da je vjeronauk „odradio“ svoje) svakako ne doprinose razumijevanju predstave. Iako većina (s izuzetkom neke nemirne djece, no, no) ne mari previše za zbivanja nego dolazi slušati glazbu i pjevače, to ipak ne smatram dovoljnim razlogom za izvedbu na originalu bez prijevoda (ekrani s obje strane pozornice nisu takva investicija).
Scenografija i svjetlo (Ivo Knezović) uz projekcije neba (Ivan Zadro) vrlo uspješno dočaravaju okoliš, situacije i raspoloženja, kostimi (Mirjana Zagorec) svojim bojama (sivi za apostole i narod, bijela za Isusa, grimizna za Rimljane, crna za židovsko Vijeće) daje prepoznatljivost pojedinim grupama (iako Isusova odjeća djeluje začuđujuće), a izvrsna koreografija (Leo Mujić) opet potvrđuje velike mogućnosti plesačkog ansambla. Ne mogu se ne zapitati, nije li Isusova perika (ako je već nužna, u što dvojim) mogla biti manje traljava – u današnje vrijeme kada se mogu nabaviti doista besprijekorne perike, prilično je otužno gledati ovakvu.
Iako je orkestar dobro vođen, zbor izvrsno uigran, plesači sjajni, a režija zanimljiva i dinamična, izvedbe se prilično razlikuju. Premijernu postavu činili su Đani Stipaničev (Jesus) i Ervin Baučić (Juda), ali moram priznati da su mi djelovali neuvjerljivi, preglasni (nema veze s osobnim mikrofonima) i glumački odsutni: kao da su svu energiju potrošili na pjevanje (a radi se o iskusnim pjevačima jakih glasova) pa im nije ostalo volje za mimiku i gestu. Da se uvjerim ili da demantiram taj svoj dojam, posjetila sam izvedbu (16.4.2019.) s Filipom Hozjakom (Jesus) i Fabijanom Pavlom Medvešekom (Judas) i otkrila posve drugačiju predstavu: dinamičnu i razigranu glumu, izvrsno otpjevane dionice, karizmatičnog Isusa i racionalnog Judu (scena kada bolesnici okružuju Isusa doista je zastrašujuća, njegovo zauzimanje za bludnicu, sjajnu Vandu Winter vrlo osjećajno, a prepuštanje sudbini potresno; Judina izdaja, kajanje i smrt popraćena objašnjenjima daju novo, zanimljivo čitanje ovog lika).
Eh, pa kada sam odgledala ove dvije postave, nisam mogla propustiti treću (17.4.2019.) s također vrlo mladim pjevačima Nevenom Stipčićem (Jesus) i Noom Rupčićem (Judas): lijepi, mladi, puni glasovi (osobito Stipčić) uz pjevačku i glumačku praksu morali bi im osigurati mjesto u glazbeno-scenskim predstavama.
Renata Sabljak i Vanda Winter donose lik Marije Magdalene pjevački vrlo uspjelo, uz osobnu napomenu, da mi je Winter suptilnija i osjećajnija. Pilat Dražena Bratulića je izvrstan, ali na svoj način je također vrlo zanimljiva kreacija Igora Drvenkara. Vrlo su me se dojmili apostoli (u alternaciji) Simon (Vjekoslav Vostrel) i Petar (Dino Antonić) pa iako nisam mogla usporediti s alternacijom, odlični su bili svećenici Kajfa i Ana (Adalbert Turner, Davor Lovrinić). Zašto je odabir za ulogu kralja Heroda Antipasa pao na dvojicu fizički sasvim suprotnih izvođača kao što su Jacques Houdek i Dražen Čuček nije baš jasno, a u daljnjim izvedbama to nećemo imati priliku otkriti… preostao je Houdek tako da pretpostavljam da svojom korpulentnom pojavom obavijenom zlatnom haljom očito prikazuje dekadenciju vlasti na pomalo karikaturalan način (jer nije imao baš nekog utjecaja na Isusovu smrt, bez obzira na pokolj nevine dječice).
„What is the Buzz?“ ili „O čemu se radi?“ naslov je pjesme kojom Isus odgovara svojim učenicima kada požele znati što donosi budućnost. Tako će vjerojatno svaki gledatelj/ica imati svoju omiljenu zvjezdanu verziju, a budućnost će pokazati najdugotrajniju.