Nagrada za dramsko djelo „Marin Držić“ predstavlja poticaj  hrvatskom dramskom i kazališnom stvaralaštvu jer uz novčanu nagradu i skulpturu dramski pisci postaju zanimljivi kazalištima, budući da Ministarstvo kulture RH sufinancira uprizorenje njihovog djela. Meni je zato zbilja zanimljivo pitanje zašto kazališta ne mare baš previše za nagrađene drame pa je njihovo postavljanje na pozornicu gotovo na razini čuda. Doduše, koji puta se oni koji su pročitali nagrađeno djelo pitaju kako to da je baš to nagrađeno, ali…

Ukratko, prvonagrađeni tekst na natječaju „Marin Držić“ 2017. bila je groteskna komedija Une Vizek „Ja od jutra nisam stao“ koju je na scenu zagrebačkog Satiričkog kazališta  „Kerempuh“ (29.3.2018., osvrt na izvedbu 28.3.2019.) postavila redateljica Nana Šojlev. Tekst se temelji na zamjeni spolova odnosno ono što smo navikli slušati od žena, slušamo sada iz muških usta, što zvuči povremeno jako komično. Ta je dosjetka sprovedena vrlo dosljedno, a intervencija (pametno skraćivanje, ali i poneko duhovito nadodavanje) dramaturginja Dore Delbianco i Dine Vukelić dala je zabavan, opak i „podatan“ sadržaj. Naime, ono što bi moglo, zbog nabrajanja i stereotipa prerasti u dosadu, odlično balansiraju  glumci nazvani brojevima (Jedinica, Dvojka, Trojka i Četvorka) umjesto imenima: nenadmašni Jerko Marčić i Marko Makovičić, suzdržani Ozren Opačić i karikirani Hrvoje Kečkeš. Njihovi „prirodni“ neprijatelji su nasilna Susjeda Linda Begonja i egoistična supruga Prva Ornela Vištica, koje ponašanjima, inače uobičajenim za muškarce, djeluju očekivano  nasilno (iako naoko nikome ne čine ništa na žao). Ovako posložena priča čini vidljivim one situacije koje smo prestali uočavati (i osuđivati) jer su svojom brojnošću i stalnom prisutnošću postale pravilom.

Nisam nikada vidjela lošu ulogu Marka Makovičića pa je i ovdje, kao nervčik, izuzetan, istinski pokretač zbivanja.  Njegova prirodna nadopuna jest kuhar u prestižnom restoranu „Kloopa“, Jerko Marčić, koji voljeni posao i moguću karijeru zanemaruje radi ženinog posla. Kečkešev uspješni slikar i osvajač žena prototip je takozvanog slobodnog strijelca (kada se radi o ženama, to u realnosti  ne nailazi na tako dobar prijem), dok je Opačić „prestisnut“ (nezaobilazni doprinos zajedničkom pjevanju). Pametno osmišljena scenografija i kostimi (Valentina Crnković) vrlo uspjelo predočava Jediničin stan (s balkonom na koji moraju izlaziti pušači) i profiliraju pojedine karaktere prijatelja okupljenih na zajedničkom druženju (uz dobru glazbu Milorada Stranića).

Sve što bi se možda moglo zamjeriti dramskom predlošku, u dinamičnoj režiji izvlače odlični glumci pa mi je povremeno bilo važnije ono što vidim od onoga što čujem (mada su mi oba osjetila bez greške).