Koliko god redatelji istraživali ili na poseban način „iščitavali“ Krležine drame i uporno  posezali za manje izvođenim tekstovima, publika voli one iz takozvanog  glembajevskog ciklusa. Dok su „Gospoda Glembajevi“  i „U agoniji“ označene kao drame, „Leda“ je opisana  kao „komedija jedne karnevalske noći“.

Iako je svoje najpoznatije drame ruski književnik Antun Pavlovič Čehov smatrao komedijama, malo tko ih je tako doživljavao i to ne samo zbog redateljskog  pristupa Konstantina Stanislavskog, već zato što se čini  nekako nepriličnim  smijati se tuđoj nemoći. Pa makar sama osoba bila isključivi krivac za svoj promašeni život! Zato sam se nemalo iznenadila otkrivši kako Krležina „Leda“ u režiji Borisa Svrtana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku (9.3.2019.) stremi prema komičnom, da bi se vrlo brzo pretvorila u punokrvnu komediju. I prvi puta sam  gledajući „Ledu“, koja inače nije moj prvi izbor iz spomenutog glembajevskog ciklusa, uživala u bezobraznim podbadanjima među likovima: sva uglađenost i pristojnost tek su privid  i jedini iskreni  lik je grubi, realistični i nepatvoreni Klanfar.

Nakon što sam se, metaforički rečeno, oporavila od  spoznaje da doista gledam komediju, shvatila sam da je taj pomak, zadan na papiru, ali ne poštivan na pozornici, unio silnu svježinu u predstavu. Boris Svrtan je odličan glumac i može biti nadahnuti redatelj, a upravo se takvim pokazao u šibenskoj predstavi „Lede“: dinamična režija bez puno ambijentalnih promjena (srećom je scenografija bila skromna, nekoliko komada namještaja i predimenzionirani okviri za slike) dozvoljava glumcima da logično koračaju kroz dramske situacije, dok je on sam u ulozi Klanfara bio izvrstan. Klanfara svi ostali likovi preziru, jer je skromnog porijekla, prostačkih manira i neopterećen licemjerjem. Budući da je uspješni poduzetnik, može si dosta priuštiti pa je tako kupio mladu, skladnu i profinjenu suprugu Melitu.

Mlada i krhka Ivana Gulin vrlo delikatno gradi Melitine frustracije i ovom ulogom energično lupa na haustor (veža mi zvuči nekako nježno) hrvatskog glumišta. Slikar Aurel (čija profesija uglavnom služi Krleži da bi se raspisao o likovnoj umjetnosti) Melitin je ljubavnik, oženjen je Klarom i opsjednut svojim maloljetnim modelom Ledom. Uvijek se pitam zašto je Ivan Jončić tako neprimjetan u svojem  matičnom kazalištu (HNK Zagreb), a procvjeta u vanjskim produkcijama. Njegov je Aurel upitne darovitosti i slikarije mu, kroz likovne novinske kritike, hvali prijatelj Oliver Urban (Luka Dragić). U svojim fantazijama sanjari o mladoj Ledi kao istinskom nadahnuću i taj preobražaj potpomognut alkoholom Jončić vrlo uvjerljivo prikazuje.

Svojim napola sanjivim načinom Luka Dragić ne posjeduje nužan cinizam pri osmišljavanju Urbana, dok je Franka Klarić kao Klara pomalo duhom odsutna. Međutim, predstava je tako čvrsto strukturirana, da je ni ovi nedovoljno profilirani likovi ne mogu poljuljati. Budući da je šibenski glumački ansambl nevelik, u zadnjoj sceni su se noćne dame svele na noćnu damu (uz nezaobilaznu svjetiljku), koju izvanredno duhovito interpretira Oriana Kunčić. Naime, intervencijom u tekst, ona je progovorila „po šibenski“, što ima logike. Kada je svojim hrapavim  glasom otežući zazvala Aurela  „Koke“, svi su shvatili da su Krležini likovi njihovi susjedi.

Iako je scenografija posuđena, kostimi nisu, nego ih je osmislila darovita mlada Sara Lovrić Caparin, oblačeći gospodu umjereno, a dame pomalo glamurozno. Osim  primjese komičnog u glumi, Svrtan je u težnji da opravda naznaku komedija, uključio još jedan lik i to glazbenika Roka Radeljka koji na puhaćim instrumentima izvodi vlastitu glazbu. On se svirajući pojavljuje u delikatnim situacijama pa ga likovi doslovce tjeraju što djeluje smiješno, jer svira tako da  ga i mi poželimo otjerati. Radeljakova prisutnost naglašava nepriličnost situacija, podcrtava nelogičnosti i ukazuje na zabavne elemente u naoko tegobnim situacijama.

Krleža svojem Urbanu stavlja u usta sljedeću misao : „Naše je tijelo mnogo mudrije od svega što se zbiva u nama“. Kako ja u potpunosti prihvaćam tu izreku, spoznaja da se dva sata nisam meškoljila niti pogledala na sat, nedvojbeno pokazuje  moje zadovoljstvo izvedbom Krležine „Lede“ u šibenskom HNK.