Glumac Tomislav Lipljin (1937.-2008.) i redatelj Vladimir Gerić (1928.) upuštali su se svojedobno u lokalizaciju prevedenih dramskih tekstova za potrebe varaždinskog kazališta, pa je publika na pozornici mogla gledati Shakespeareova djela  ili srednjovjekovnu  francusku farsu na kajkavskom jezičnom izrazu. No, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu također nastoji njegovati kajkavsku kazališnu baštinu, što podrazumijeva „istraživati, pronalaziti i postavljati na scenu“, kako je to u programskoj knjižici sročio književnik Ernest Fišer, dramaturg i tolnač (tumač ili prevoditelj) za kajkavski povodom najnovije premijere (28.2.2019.) u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu kajkavske klasicističke komedije nepoznatog autora „Čini barona Tamburlana“ u režiji i adaptaciji Krešimira Dolenčića (osvrt na izvedbu 6.3.2019.).

Baveći se ovom komedijom, Dunja Fališevac ne uspijeva detektirati radi li se o originalnoj ili s njemačkog jezika prevedenoj drami, ali ono što je nepobitno utvrdila jest  da se radnja zbiva u Dubrovniku (vu  Raguzi), da se atmosfera i glavni lik referiraju na Molierovog „Građanina plemića“, da postoji dulja i kraća verzija drame, te da se igrala od 1802.-1833. u sjemenišnom kazalištu na zagrebačkom Kaptolu.

Stari baron Tamburlano (Vid Balog) slabo vodi gospodarstvo usprkos predanom radu svojih zaposlenika (Zdenko Brlek, Jakov Jozić) . Uz to je nerazborit, lakomislen, rasipan i hohštapler i kao takav idealna je meta prevarantskom advokatu (fiškališu) Vrtirepu (Denis Bosak) koji ga potkrada doslovce, kradući vrijedne predmete iz kuće, ali i kroz lažna obećanja. Naime, Vrtirep obavještava Tamburlana da će kao poklisar otići u Carigrad, što zahtijeva dodatne troškove, kako za put, tako i za preuređenje vrta iz kojeg odlučuje počupati  domaće povrće i posaditi egzotične biljke. Njegov bratić, mladi baron Tamburlano (Ognjen Milovanović) pokušava ga odgovoriti od rasipanja imetka, ali prvenstveno kako bi se  sam novčano okoristio. Jedina  lojalna i poštena osoba jest sluga Miško (Barbara Rocco) jer i oni koji bi morali pravedno suditi, Pravdomerič (Robert Plemić) i njegov sluga (Matko Buvač), krše zakon, pa ih je moguće ucijeniti. Ukratko, ništa novo pod suncem – kako nekada tako i sada: prevaranti i muljatori na svim razinama, koliko im prilike omogućuju.

Malobrojnim, pomno odabranim namještajem i upečatljivim  podom Irena Kraljić stvorila je karakterističnu scenu u koju su se sjajno uklopili „povijesni“ kostimi i šašave perike (Tea Bašić Erceg), stvarajući dojam raskošnog .  Peteročlani glazbeni sastav na pozornici izvodi glazbu Ivana Josipa Skendera, još jednog odličnog varaždinskog skladatelja (nedavno smo imali priliku čuti Davora Bobića u predstavi „Filoktet“), tako da je Dolenčićev izbor za svaku pohvalu, budući da je Varaždin    leglo doista vrsnih glazbenika.

Dolenčić je događanja smjestio u „ varaždinski duhovni i zemljopisni prostor“, a odabravši Vida Baloga za ulogu starog Tamburlana, ponudio je publici smijeh na prvi pogled.  Odlično je svoju ulogu sluge Miška oblikovala Barbara Rocco jer je on istovremeno pronicljiv i podložan, tako da balansirajući između krajnosti ostvaruje možda najsloženiji lik  komedije. Mada protivnici zbog različitih interesa, mladi baron Tamburlano i fiškališ Vrtirep, pripadaju istoj vrsti ljudi, zainteresiranoj samo  za vlastiti boljitak. Mladi glumci Milovanović i Bosak postižu kod promatrača suprotne utiske: svojom udvornošću i prijetvornim smješkanjem Bosak izaziva odbojnost, dok Milovanović svojom namrgođenošću i tobožnjom skrbi skoro pobuđuje simpatije. U paru dolaze i nadglednici imanja: dok je Brlek neprestano usplahiren, Jozić mnoštvom detalja poput komične govorne mane, zabezeknutog izraza lica ili inzistiranjem na sađenju cikle, stvara lik koji nadilazi poimanje o običnom mladom sluzi. Poseban su par Plemić i Buvač kao arbitar i njegov sluga, jer je prepoznatljivo da su oni u nekim drugačijim relacijama od očekivanih, što djeluje komično i bez imalo vulgarnosti. Čitavim nizom detalja dočaravaju se zbivanja i međuljudski  odnosi, poput ponavljajuće scene gaženja izmeta (jer su svi na neki način jednaki) ili duhovite opaske poput „Imam monolog, ali mi se spava“ ili kada se tobožnji turski poklisar obraća svojem rođaku riječima: „Sikter Kaurine!“.

Predstava „Čini barona Tamburlana“ odlikuje se sjajnim kajkavskim izrazom, odličnom glazbom, raskošnim vizualnim komponentama, dobrim glumačkim rješenjima i pametnim redateljskim zahvatima. Vrijedilo je putovati  do  Varaždina.