Vlatka Vorkapić (1969.) pripada među najdarovitije i najzanimljivije domaće filmske i televizijske scenaristice i redateljice, a nije nepoznata niti kazališnoj publici (predstava „Judith French“, 2008.), tako da je veliko zanimanje pobudila njezina nova predstava, autorski projekt „Titon“ (16.12.2018.) nastao suradnjom Teatra Erato i Centra za kulturu Trešnjevka / Teatra na Trešnjevci, Zagreb (osvrt na izvedbu 18.2.2019. u sklopu nove akcije TNT –a, Kazališni ponedjeljci).
U programskoj knjižici piše kako se ideja, a potom i tekst, temelje na glumačkim improvizacijama, no korijene priče nalazimo u grčkoj mitologiji o ljubavi božice Eoje (božica zore nazivana ružoprstom ili jutrorodnom) prema lijepom smrtniku Titonu. Zanesena ljubavnom strašću poželjela je (a i on) da ta njihova ljubav potraje vječno, pa je od vrhovnog boga Zeusa uspjela izmoliti besmrtnost za svojega dragana… pri tome je zaboravila da smrtna bića stare pa nije istovremeno zatražila vječnu mladost! I zbiva se što se moglo naslutiti: ona je vječno mlada i zanosna, a on od mladića prelazi u zrelu dob, da bi se pretvorio u bolesnog i drhtavog starca (kojeg ona njeguje, ali ga, prema nekim navodima, napokon pretvara u cvrčka).
Središnji dio scene jest (logično) veliki krevet u kojem Eoja i mladi Titon strastveno ljubuju (vrlo decentni scenski pokret), potom se Eoja sa zrelim Titonom prepušta nježnostima (i razgovorima) i u konačnici ostarjeli Titon boluje i lamentira o starosti (i cvrčcima) u, sada, prevelikom krevetu. Vrlo duhoviti početni tekst (od virtualne rasprave Eoje s Afroditom, Titonovih lucidnih napomena poput „Poklonila si mi vječnu starost“ ili „Pijem da zaboravim zore“) obiluje referencama, da bi u zadnjem dijelu nudio filozofsko promišljanje, ali i praktične tegobe starosti.
Zanosna crvenokosa Judita Franković Brdar u lijepo skrojenoj haljini (eNVy ROOM, zašto narančaste boje, kada joj je haljina, navodno, bila boje šafrana?) svojim plesnim (glazba Stanislav Kovačić) umijećem očarava mladog Titona (Marko Braić, 27) i njihove seksualne igre su istovremene uzbudljive i decentne. No, prolazi prvotna strast, pa iako ljubav traje, ništa više nije neupitno: zreli Titon (Vladimir Posavec –Tušek, 44) primjećuje promjene na svojem tijelu i mada ga Eoja uvjerava da je njoj i dalje privlačan („Isti, samo malo patiniran“), on osjeća razliku među njima (smrtnik/božica) i želi se „ovjekovječiti“ (selfie!). Starost, posebno „vječna starost“ čini se, u suvremenom društvu koje veliča snagu i brzinu, a zanemaruje pamet i iskustvo (pa svatko počinje sve iz nova) ravno paklenom prokletstvu…Ostarjeli Titon (Žarko Potočnjak, 72) mladoj Eoji je tlaka, ali ona to prihvaća (barem u ovom slučaju) kao naplatu za svoju brzopletost: srce je nadjačalo pamet!
Odličan odabir trojice Titona koji odjeveni u donje rublje vrlo upečatljivo prikazuju tri ključna tjelesna/životna razdoblja, uz razigranu Eoju nude odličan izvedbeni potencijal. Što se dogodilo oko sredine predstave i zašto su pali tempo i tenzija, teško mi je razabrati. Drugi se dio, mada tekstualno jači, nekako vukao kraju i umjesto sućuti, u meni se stvarala nestrpljivost – znam da Titon ne može umrijeti, ali neće valjda i predstava trajati vječno?!