U sklopu Koreospektra (programa mladih umjetnika) u Zagrebačkom plesnom centru pogledala sam predstavu „Together We Sound“ (25.1.2019.) autorica i izvođačica Koraljke Begović i Nastasje Štefanić. Odjevene različito pa opet na neki način slično (crne majice i hlače, same osmislile) njih dvije laganim pokretima prate šumove koje bismo prije očekivali negdje u prirodi (i društvu) nego kao pratnju plesnoj izvedbi. Ali kako smo mi bića prirode (i društva) često i sami na različite načine proizvodimo zvukove, pa kada se oni „umreže“ i nastave kontinuirano širiti, dobiva se svojevrsna „glazba“ (oblikovanje zvuka Bojan Gagić i Miodrag Gladović). „Autorice se bave odnosom pokreta i zvuka te zajedničkim kreiranjem virtualnog tijela i prostora“, piše u pratećem programu, no ja bih dodala da je ta virtualnost vrlo uvjetna i ne razlikuje se od stvarnosti – one su nam nadomak ruke, pogleda i sluha.
Spomenute dvije izvođačice gledala sam kao dio Studija za suvremeni ples u predstavi „Ansambl“ prema ideji i u koreografiji Jasne Layes Vinovrški u Zagrebačkom kazalištu mladih (28.1.2019., premijera 26.5.2018.). U spomenutoj predstavi nastupaju još Branko Banković, Ema Crnić, Dina Ekštajn, Martina Tomić i Ana Vnučec u sjajećim kostimima Ane Savić Gecan s minimalnom, ali vrlo zanimljivom (visoka drvena dvoplošna konstrukcija) scenografijom Clementa Layesa. Zamišljena kao serija „numera“ (sedam u nizu i onda 81) predstava se bavi zajedništvom u stvaranju, ali i „odmetanjem“ pojedinca iz ansambla.
Početak je vezan uz mikrofon i njegov stalak: kako ga postaviti i što doista valja s njim učiniti?! Druga numera nam nudi ples, dok nam se trećoj obraćaju svi članovi ansambla s obećanjem da će s nama biti cijelo vrijeme osim… dakako, svatko ima neki svoj posao koji mu je važniji od zajedništva. Zatim slijede plesne i govorne „numere“ u kojima se mijenjaju raspoloženja, a buketi šarenog umjetnog cvijeća stvaraju određenu svečanu atmosferu. U završnoj slici (81.numera) izvode poznatu pjesmu „Malena“ novovalne beogradske grupe VIS „Idoli“ na uzbudljiv i inovativan način – i mrak. Predstava obiluje raznim scenskim elementima koji „podržavaju“ plesni pokret i mada pripadaju drugim kategorijama, odlično funkcioniraju u ovoj priči o ansamblu.
U nastavku večeri izvedena je predstava „Umjetnik za hitne intervencije“ koreografa Clementa Layesa u kojoj su nastupili Dina Ekštajn, Ana Vnučec (kao i u prethodnoj) i Šimun Stankov. Već spomenuta drvena pregrada pod pravim kutom (Jonas Maria Droste, Clement Layes) aktivna je sudionica u izvedbi, jer se plesači (kostimi Ana Savić Gecan) smještaju unutar nje (nevidljivi pomagači u spuštanju i dizanju spomenute pregrade doslovce drže njihov život u svojim rukama) pa se ovisno o položaju pregrade pojavljuju i iščezavaju. Iako cijelo vrijeme govore kratke rečenice (na engleskom jeziku) ono što izvode graniči onome što opisujemo kao „novi cirkus“: balansiraju na gredi, poskakuju, održavaju ravnotežu (labilnu!) i slično, tako da najmanja pogreška u procjeni vremena ili položaja tijela može završiti fatalno. Koliko god to izgledalo besprijekorno uigrano, svaki čas se gledalištem čuo uzdah olakšanja nakon uspjelog okončanja svake „škakljive“ situacije. Nudeći opasnost kao suigrača, troje izvođača nam pokazuje koliko je važno uzajamno povjerenje i briga za drugoga. Koliko zastrašujuća toliko je i fascinantna bila ova kratka scenska priča…
Predstave „Together We Sound“ (ZPC) i „Ansambl / Umjetnik za hitne intervencije“ (ZKM) predstavljaju tek uvjetno ples – one prije svega pokazuju kako se pokret i ritam mogu oteti svakodnevici i postati umjetničkim činom.