Prije nego pilip (pohvalim ili popljujem) najnoviju predstavu Satiričkog kazališta „Kerempuh“ (27.1.2019.) koja je pod naslovom „Raspad sistema“ (prevoditelj Matija Vasić) u dramaturgiji Dore Delbianco i režiji glumca Borka Perića došla pred zagrebačku publiku, nekoliko uvodnih riječi (prema dostupnim informacijama).

Članovi londonske skupine Mischief Theatre (specijalizirane za  „uzbudljive komedije“) Henry Shields, Jonathan Sayer i Henry Lewis napisali su komediju „The Play That Goes Wrong“. Priča je to o glumačkom ansamblu koji izvodi kriminalističko djelo nazvano  „Umorstvo  u dvorcu Haversham“ osmišljeno po svim pravilima žanra: od početnog prizora s lešom preko istrage o motivu do pronalaženja ubojice, pri čemu su svi prisutni na neki način međusobno povezani i manje-više sumnjivi. Problemi se nižu od samog početka predstave, tako da nema prizora u kojem se glumcu ili scenografiji ne dogodi nešto loše: od padanja i pogrešnih replika, do otpadanja dijelova namještaja ili čak cijelih konstrukcija.

Komedija je u režiji Marka Bella praizvedena 2012.u londonskom pubu i fringe kazalištu „The Old Red Lion“, da bi  zbog  izuzetnog uspjeha nakon dvije godine preselila u atraktivniji dio Londona, točnije na West End u Duchess Theatre, a potom 2017. odlazi na Broadway (a gostovanja da ni ne spominjem). Sveznajući internet sa svojim fragmentarnim snimkama spomenute predstave pokazuje ne samo gotovo istovjetnu scenografiju (Nigel Hook) nego potpuno jednake izvedbene „štoseve“ u Londonu, New Yorku i – Zagrebu. Dakako  glumci i kostimi se razlikuju! Nije mana, prilikom kupnje prava, preuzeti obavezu da predstava mora ostati u potpunosti (ili najvećim djelom) identična izvornoj verziji, ali mi se čini baš djetinjastim to nigdje ne napomenuti. Razlikuju se dvije izvedbe istog ansambla, pa kako se neće razlikovati nastup Hrvoja Kečkeša i Henrya Shieldsa ili Nikše Butjera i Henry Lewisa (da spomenem one engleske glumce koji su ujedno osmislili cijelu priču), ma koliko slijedili istu koncepciju.

„Kvaka“ takozvanih slapstick komedija (dakle, temeljenih na fizičkom kazalištu s furioznom izmjenom, često neočekivanih scena) jest što one, koliko god bile virtuozne, ukoliko traju predugo vremenom malo dojade… Ponavljanje situacija vodi ponavljanju rješenja, pa dok sam se zbilja odlično zabavljala (cerekajući se bez ozbiljnog udubljivanja, što je izazvalo iskreno zgražanje mojih poznanika, naviklih na „visoke kriterije“) u prvom dijelu predstave, drugi mi je dio postao, zbog predvidljivosti, manje zanimljiv i zabavan. Prije samog početka  predstave već se raspada scenografija, pa inspicijentica Ana (Ana Maras Harmander) angažira gledatelja da časkom pridrži padajuće elemente (rukama i nogama) i onda  ga takvog „raskrečenog“ ostavi na pozornici, dok majstor rasvjete i tona Đole (Josip Brakus) završava pripreme uoči predstave.Dakle, predstava je prenesena i to mi se čini prilično uspješno prenesena, što nije mala stvar! Branko Lepen zadržao je, naravno, glavne scenografske elemente i valja odati priznanje  za dio kada se postupno lomi podloga gornje sobe u dvorcu, jer mada znamo da će glumci spretno kliznuti niz kosinu, ipak  malo rovari crvić sumnje… Vedrana Rapić je kreirala zgodne kostime, Robert Homen se uspješno snašao izvan svojeg „uobičajenog“ skladateljskog žanra, a koreografkinja Tihana Strmečki je odlično uvježbala glumce (da su je pomnije slušali  bili bi brži i učinkovitiji).

S nekoliko duhovitih opaski Hrvoje Kečkeš (kasnije lik inspektora Cartera) najavljuje predstavu naznačivši da je došlo do nesuglasica u ansamblu, tako da publika sluti nevolje. A one počinju već prvom scenom u kojoj ubijeni  Charles Haversham (Luka Petrušić) položen na ležaj mora „neprimjetno“ skloniti ruku po kojoj mu svi gaze. Istovremeno se zaglave vrata, pa likovi izgovaraju replike koje su šašave, jer se odnose na sobu u kojoj nisu (i u koju ulaze naknadno kroz zid). Oko mrtvog Charlesa okupili su se njegovi bližnji: brat Cecil (Matija Šakoronja), zaručnica Florence (Anita Matić Delić), prijatelj Thomas (Nikša Butijer), butler Perkins (Damir Poljičak) i dakako inspektor Carter (Hrvoje Kečkeš). Budući da  Perkins ne zna tekst, a Cecil se stalno klanja publici, razgovori „šepaju“. Napokon se odlučuju odnijeti leš, ali kako ga ne uspijevaju dići i položiti na nosila, otkotrljaju ga – samo taj pogled užasa kojim nas u tome trenutku gleda Petrušić vrijedi boravka u gledalištu! Naravno, platno nosila se pocijepa, oni odnose dvije letve, dok Charles ostaje na podu (kasnije „neprimjetno“ otpuže).

Reda se čitava serija najluđih zamisli i zapravo se valja diviti spretnosti glumaca: kada Butijer vratima „onesvijesti“ Matić Delić, pa je ostatak ansambla „neprimjetno“ izvlači iz sobe kroz prozor navlačeći je poput lutke, u meni su se, inače  dobrom čovjeku, borili smijeh i samilost (samilost je pokleknula). Ili kada se raspadne kamin, a prema scenariju valja na njega staviti različite predmete, inspicijentica (Maras Harmander) oponaša kamin pa joj se, osim u ruke i na glavu, predmet stavlja i u usta.

Iz ovo nekoliko odabranih primjera jasno je da se ne radi o profinjenoj vrsti duhovitosti, nego onoj vrsti smijeha kakav nas spopadne kada se netko oklizne i padne (obuzdamo se tek ukoliko se ozlijedio). Ipak najkomičniji su oni trenuci kada nešto pođe po zlu, a glumci i dalje izgovaraju naučene  replike, kao da je sve u redu: Florence leži nakon udarca vratima nepomična na podu, iako bi morala histerično vikati, što joj ostali predbacuju – ipak se pri tome nelagodno pogledavajući.

Da je malo brža, kraća i bez stanke (znam, znam, nije se smjelo ozbiljno intervenirati; samo kažem) predstava „Raspad sistema“ bila bi zabavnija, ali zahvaljujući zbilja odličnim glumcima i ovakva će razgaliti publiku. Osobito veseljake poput mene! Ali, budući da nismo  svi jednaki, razumijem i one koji će nezadovoljno klimati glavom.