Nakon predstava „Čipolino“ (redatelj Krešimir Dolenčić, kreator lutaka Goran Lelas) i „Pinocchio“ (redatelj Zoran Mužić, kreatorica lutaka Ana Sekulić) pomislila sam da će se Zagrebačko kazalište lutaka (možda) početi okretati modernijoj vizualizaciji i ozbiljnijoj animaciji (tim više što su se u ansamblu pojavili neki mladi, školovani glumci-lutkari), ali me predstava „Mačak u čizmama“ (30.11.2018., osvrt na izvedbu 9.12.2018.) već nakon nekoliko trenutaka razuvjerila.
Poznatu priču Charlesa Perraulta (1628.-1703.) o mačku koji zna govoriti i prijevarom pomaže svojem gospodaru, priprostom mlinarevom sinu, da se dočepa princeze i kraljevstva režirao je Leo Katunarić. Snalažljivost i prijevara nikada nisu bila sporne osobine nekog lika, pa nema razloga da se danas djecu ne podučava (kao i stoljećima do sada) takvom životnom pristupu – uvijek postoji izgovor da je to ionako bajka. No, ako je već stari zlobnik tako dobro sve posložio, čemu se onda u dramatizaciji/adaptaciji pojednostavljuju i objašnjavaju događaji i likovi (Leo Katunarić i Jadranka Bargh), unose banalni estradni elementi (raspjevani Zeko – Adam Skendžić), mačak se pojavljuje gol i bos izjavljujući da je on „mačak u čizmama“ ili se starijim sinovima daju imena Mirko i Slavko (animiraju ih Mario i Boris Mirković – to je sigurno jako smiješno, ali nisam danas valjda od volje!). Usput, Mario Mirković obično ima vrlo zgodne glazbene zapise, no ovaj je put Euterpa (muza glazbe) otišla u šetnju i ostavila ga samog (a o snimljenim pjesmama ne bih ništa dodala).
Scenografija se (Dinka Jeričević) sastoji od dva usporedna niza stiliziranih drveća (zgodno), naznake naslikanog dvorca u daljini, dugačke klupe u prednjem planu po kojoj hodaju(?!) lutke i okvira (koji se donose i odnose) unutar kojih se odvijaju pojedine scene (staromodno i neodgovarajuće). Zbog svoje građe, lutke (Vesna Balabanić) se mogu vrlo ograničeno animirati: samo Mačak (Borna Galinović) otvara usta, dok svi ostali likovi mogu samo poskakivati (što kralj čini zajedno s prijestoljem).
Ipak, odličan je dio kada Mačak susreće Čarobnjaka, pa se ovaj pretvara u slona, lava (koji isto može otvarati usta) i miša, te je vrlo uspjelo oblikovana skupina seljaka (vizualno nalik ovcama, što je izvrsna metafora). Dodani duh Mlinara (Mladen Čutura) prikazan je kao balon (jer duhovi dakako lebde, osim onog starog Hamleta), Kralj (Branko Smiljanić) i Princeza (Marta Bolfan Ugljen) djeluju kao kontrastni par debeli i mršava, a najmlađi mlinarev sin, srećković Matko (Anđelko Petric) tipičan je lik „zbunjole“. Nije mi jasno stalno Mačkovo padanje prilikom kojeg uzvikuje „Nije mi ništa, nije mi ništa “ (valjda je i to zbog komičnosti?!), jer čak i oni koji nisu zoolozi znaju da su mačke naglašeno spretne životinje (zna govoriti, a ne zna hodati – ma dajte!).
Ukratko, predstava „Mačak u čizmama“ Zagrebačkog kazališta lutaka nije tekstualno, vizualno, glazbeno i redateljski (posljedično tome niti glumački) predstava koju bih ikome preporučila.