Standardna šetnja Pulom obuhvaća polazak od Arene preko Giardina kroz slavoluk Zlatna vrata do Foruma (tu se možda virne u prelijepi Augustov hram) nakon čega se onemoćalo sjedne ispred kafića. Malo tko zađe u pokrajnju uličicu gdje se nalazi rodna kuća i u njoj memorijalna soba skladatelja Antonia Smareglie (1854.-1929.).
Osoba odrastala u ozračju talijanskog (otac) i hrvatskog (majka) melosa (jezičnog i glazbenog) pokušala je izbjeći sudbini glazbenika, pa je vrlo ozbiljno krenuo u Graz i Beč na politehničke studije. No, što je suđeno nije izgubljeno, pa je ubrzo odustao i prepustio se glazbi, kako u spomenutim gradovima tako i u Milanu (1871.). Uz različite glazbene forma, Smareglia je napisao devet opera čije su premijere bile u prestižnim talijanskim kazalištima (Scala, Milano ili Fenice, Venezia), ali i u njujorškom Metropolitanu. Bio je u sretnom braku sa ženom koju su zbog ljepote prozvali „istarskim biserom“ (Marija Jetti Polla) i čija mu je podrška bila važna jer nije uvijek bilo sve pod sretnom zvijezdom: bilo je neizvedenih djela, sukobio se s izdavačko kućom Ricordi, a i sljepoća je bila veliki hendikep (podaci se temelje na informacijama iz Sveučilišne knjižnice u Puli).
Mada je njegova glazba prožeta utjecajima, uvijek se odlikovala svježinom i posebnošću, jer kako ga opisuju, bio je „karizmatičan i beskompromisan“ i uvijek je imao publiku. Zahvaljujući skladatelju i dirigentu Zoranu Juraniću (1947.), poznavatelju Smareglina opusa, današnji hrvatski ljubitelji glazbe imali su prilike čuti (i vidjeti) opere „Istarska svadba“ (smještena u Vodnjan odakle potječe očeva obitelj) i „Oceana“ (koju je Smareglia smatrao svojom najboljom operom i čijom je izvedbom 1903.u Milanu ravnao Toscanini). Eto, takav je zanimljiv čovjek i odličan glazbenik dio pulske prošlosti o kojem bi u susjednoj Italiji „zvonili na sva zvona“. No, ipak jedno malo ali glasno zvonce zazvonilo je zahvaljujući pjevačici Sofiji Cinguli, čiji se život i posao odvijaju na relaciji Varaždin-Pula i koja je uspjela povezati dvije kazališne kuće, Istarsko narodno kazalište u Puli i Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, oko izvedbe Smareglinog diplomskog rada „Caccia lontana“ („Daleki lov“, izveden 1875. na milanskom Konzervatoriju). Ova kratka opera (libreto Giovanni Pozza, prijevod Boris B. Hrovat) govori o „nedozvoljenoj“ (s društvenog stajališta) ljubavi paža Fiordalisa prema njegovoj gospodarici znakovitog imena Madonna Bella. No, kako je opera često bajkovitog sadržaja, a kada si mlad, ljubav je središte svijeta…
Puljani su izvedbu Smareglinog „Dalekog lova“ u režiji Ozrena Prohića mogli vidjeti 22.11.2018., a mi, posjetitelji varaždinske izvedbe 2.2.2019. Dvije fantastične pjevačice, sopranistica Jelena Štefanić (gospodarica) i mezzosopranistica Sofija Cingula (paž) uz klavirsku pratnju (i ravnanje) Stjepana Vugera predočile su svu ljupkost i melodioznost mladalačkog Smareglijevog rada, pa bi snimka ove izvedbe (budući da su obje pjevačice prilično angažirane, pa ih nije lako skupiti) mogla biti izvrsna dodatna informacija u pulskoj skladateljevoj spomen sobi.
Predstava počinje filmskom informacijom (Dina Puhovski, Dražen Krešić, Julia Klier) koja jest i nije nužna (možda bi ozbiljnija programska knjižica bila bolja). Sama glazbena izvedba je bila doista upečatljiva, uz neprimjetnu redateljsku intervenciju (guranja okvira gore-dolje?), scena (Žorž Draušnik) mi se činila nepotrebno natrpana, ali su zato kostimi (Mirjana Zagorec) doista lijepi (cijelom bi ljubavnom ozračju možda bolje „legla“ Madonnina haljina druge boje, jer ova crna sluti neku tragediju; koje nema).
Za svaku je hvalu ideja o oživljavanju glazbene baštine, suradnja između „morskog“ i „kontinentalnog“ kazališta i spremnost vrhunskih izvođačica (Štefanić, Cingula) uz predanog i odvažnog suradnika (Vuger) da publici predoče manje poznate umjetničke dragulje. Smareglia, a ne njegova lijepa supruga, jest istinski „istarski biser“/ „istriana perla“.