Europska pretplata koja povezuje zagrebačke (hrvatske) pretplatnike Hrvatskog narodnog kazališta i mariborske (slovenske) pretplatnike Slovenskog narodnog gledališča odvela ih je u SNG Maribor (5.1.2019.) na izvedbu Verdijeve opere „Nabucco“ (premijera 5.10.2018.) u režiji (scenograf, dizajner svjetla i kostimograf uz Carlu Galleri) Filippa Tonona i koprodukciji  s Teatrom Sociale iz Roviga i Stagione Lirica iz Padove.

Ova opera u četiri čina bavi se babilonskim kraljem Nabukodonosorom II. (630. pr. Krista – 605. pr. Krista) koji  kao pobjednik u ratu između Babilonije i Judeje ulazi u Jeruzalem 587. pr.Kr. i odvodi Židove u babilonsko sužanjstvo. U operi se proglašava božanstvom zanemarujući vlastite bogove i ne mareći za Jahvea. Međutim kada mu kćer nasljednica prelazi na židovsku vjeru (Fenena), a ona koju ima s robinjom (Abigaille) ga svrgava s prijestolja (nakon što on gubi razum) i sprema se pobiti židovske robove i svoju (polu)sestru (nije razlog u različitim vjerama nego u ljubavi prema istom muškarcu), on se, nekim čudom opametivši, prihvaća Jahvea odbacivši Baala.

Djelomice točna, a djelomice romantizirana, ova starozavjetna priča je djelo libretista Temistoclea Solera (1815.-1878.) koju je njemački skladatelj Otto Nicolai (1810.- 1849.) odbio, pa ju je preuzeo Verdi (1813.-1901.), koji upravo tada proživljava obiteljsku tragediju (od 1837.-1840. umiru mu dvoje djece i supruga), tako da ga uspjeh opere „Nabucco“ 1842. u milanskom Teatro alla Scala na određeni način emotivno podiže.

Učestalost Vedijevog „Nabucca“ na repertoarima brojnih opernih kuća, kao i omiljenost „Zbora židovskih robova“ pokazuje kako se radi o doista popularnom djelu neupitne vrijednosti u čijoj strukturi važnu ulogu igraju zborske arije (dr Manica Špendal). Izvrstan Zbor SNG Maribor (zborovotkinja Zsuzsa Budavari Novak) i orkestar pod ravnanjem Stefana Romanija su najbolji sudionici mariborske izvedbe. Izvrsni su bili Genadij Vaščenko (Nabucco), Ivan Tomašev (Zaccaria) i Marko Mandir (Baalov svećenik), dok su Oksana Kramareva (Abigaille, mjesto očekivane i najavljene Rebeke Lokar) i Irena Petkova (Fenena) bile prihvatljive, ali pomalo bez scenske strasti.

I dok je glazbeni dio bio vrlo prihvatljiv, vizualni je bio zbunjujući, a redateljski sasvim neshvatljiv (dok je  prijevod s talijanskog na slovenski djelovao  pomalo ioneskovski). Scena ispunjena masivnim zidom Solomonovog hrama s pomičnim dijelovima i ogledalima sa strane (čemu širenje perspektive koju više odlikuje svjetlucanje negoli prostranstvo), čudno našminkane ratnice (oči premazane crvenom bojom), Abigaille koja dolazi, uoči smrti, platinaste raspuštene kose (iako je do tada tamnokosa), Nabucco s šlampavom perikom (sve fotografije u knjižici su bez spomenutog dodatka), većina solista izgleda kao da su u kućnim haljecima (osim onih polugolih držača zlatnih drvaca) i jedino  Zbor, koji se ne presvlači, ima normalnu, čak vrlo lijepu odjeću.

Iako nemamo napisano ime onoga koji se bavio scenskim pokretom, za pretpostaviti da je to redateljski zahvat: besmisleno pružanje ruku, pokreti koji ostaju „zamrznuti“ (kao da se radi o živim slikama ili kao da se moraju umiriti dok ih netko ne uslika), spuštanje zastora i čekanje u mraku i tišini (bez glazbe) scenske promjene (koju prepoznajemo po lupnjavi koja dopire iz mraka )… Opera božanstvene glazbe  koja nudi brojne mogućnosti najrazličitijih scenskih (suvislih) promjena, djelovala je u ovoj scenskoj /redateljskoj izvedbi kao mastodont koji se ne usuđuje nikamo krenuti. 

Iako se mora primijetiti da je libreto malo „neobičan“, to u opernim djelima nije nikakvo čudo i nikada nije ometalo nastanak dobre predstave. Meni je, međutim, replika vezana uz neku zbrku na pozornici „O Bog, kaj se  dogaja? (O Bože, što se događa?) postala simbolom cijele ove predstave. A šteta, jer izvođači zbilja imaju potencijala.