Nakon serijala „Verdi-Shakespeare-Surian“, odnosno niza od tri Verdijeve opere vezane uz Shakespeareove drame „Otello“, „Macbeth“ i „Falstaff“, u kojima naslovnu ulogu pjeva Giorgio Surian, a koje je na scenu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci postavio redatelj Marin Blažević, riječko kazalište nastavlja njegovati „glazbenog Shakespearea“. Ovaj puta se radi o jednoj od najljubavnijih i najtužnijih priča svih vremena, Shakesperovoj tragediji „Romeo i Julija“ koju je godine 1867. u suradnji s libretistima Julesom Barbierom i Michelom Carreom uglazbio francuski skladatelj Charles Gounod (1818.-1893.). U režiji Marina Blaževića i pod ravnanjem Paola Olmija ova romantična opera prelijepih arija zarobila je srca riječke publike (12.1.2019.) uoči gostovanja u talijanskom koprodukcijskom kazalištu Teatro Alighieri u Ravenni (doduše s alternacijom glavnih protagonista). A sada presudno pitanje: hoćete li prvo dobre ili loše (točnije, manje dobre, isključivo subjektivne) vijesti? Naravno, dobre!
Odabir ove Gounodove opere jest pun pogodak, jer se nesumnjivo radi o glazbi u koju će se svaki ljubitelj glazbe uživjeti do granice da se počinje (opernoj ozbiljnoj publici neprimjereno!) pomalo njihati, a ako i ostane na miru, silno će uživati. Orkestar (dirigent Paolo Olmi) i Zbor Opere HNK Ivana pl. Zajca (zborovoditeljica Nicoletta Olivieri) napravili su odličan posao – nisu se uzajamno „prepucavali“ niti se ometali – ali to je odlika koju sam već uočila u riječkim opernim predstavama.
Uloge mladih zaljubljenika pjevali su sopranistica Anamarija Knego i tenor Aljaž Farasin, ona fantastična a on odličan, mada su mi vizualno neuvjerljivi (što je očito postao moj problem s opernim predstavama!). No, poslušala sam savjet što mi ga je svojedobno dao pjevač Neven Belamarić: „Gledaj ih ušima“ i onda je to bilo zbilja krasno – njihovi lijepi glasovi sasvim su me očarali. Naime, povremeno sam zažmirila i nakon što sam otvorila oči, oni su i dalje bili u istom položaju, pa iako ne mislim da bi morali uokolo skakati (i sadržaj i glazba su mirni), malo mi je taj pristup suviše statičan – ipak se radi o (vrlo) mladim strastvenim ljudima, pa nije baš uvjerljivo da se uopće ne miču (osim kada su mrtvi, naravno).
Općenito mi je režijsko gledanje presporo, pa sam povremeno imala dojam da sam na koncertnoj izvedbi (napominjem, moj osobni dojam). S druge strane, komični element u kojem za vrijeme vjenčanja mladi franjevac (Saša Matovina) pere pod i potom razgovara s brisalom poda nije baš pretjerano duhovit, jer bez tog vjenčanja ne bi bilo niti konačne tragedije (naime, da je Julija neudata, brat Lorenzo ne bi smišljao smicalice, nego bi vjerojatno Juliji sugerirao da posluša oca i uda se za Parisa). A to što redatelj Alfred Hitchcock izviruje iza uglova u svojim filmovima nije nikakav razlog da se Blažević (privatno odjeven) upliće u radnju vlastite operne režije (ako će to postati zaštitnim znakom, valjalo bi smisliti nešto originalno).
Ovisno o pogledu protagonista razaznajemo da li podij „glumi“ balkon (ona gore, on dolje), ulicu ili grobnicu i to je zgodno, mada smeta što se površina ljeska na pozadinskom zastoru sa sjenom onog koga obasjava. A tih obasjavanja baš ima (scenograf i oblikovatelj svjetla Alan Vukelić) jer glavni scenografski zahvat čine brojni nanizani reflektori (užitak za publiku u parketu!), koji svojom „pali-gasi“ izmjenom meni nisu doprinosili dramatičnosti.
Dramaturgija (i prijevod libreta) je povjerena Ladi Čale Feldman i tu nemam što zamjeriti: početak i kraj u grobnici daju pojačan osjećaj tragičnosti jer su klinci ipak bili žrtve društvenih (i obiteljskih) netrpeljivosti, nesvjesni kobnih posljedica svojeg čina i zaigrani poput svih mladih, neopterećenih i prkosnih pubertetlija. Mila Čuljak osmislila je koreografiju (i scenski pokret) koju nisam svaki puta baš razumjela: čemu se neki likovi (na primjer dadilja, ali nije jedina) vrte poput derviša? Ako to treba naznačiti kružnu strukturu zbivanja ili metaforu – e ja nisam shvatila. Sandra Dekanić odjenula je likove u crno ruho, neke su kreacije zbilja izuzetne, ali mi Julija baš nije najbolje prošla u toj podjeli. Ipak je zanimljiva preobrazba iz crnog u bijelo kada lik umire, iako nije u skladu s našim poimanjem života i smrti. No, uzmemo li u obzir tragičnost priče, apsolutno ima smisla i opravdanja.
Zatvaram ovaj osvrt kružno odnosno pjevačima (dakle, onim dobrim). Silno mi se dopala Ivana Srbljan kao paž Stefano (glasovno i pojavno), nevelika, ali fino zaokružena uloga Gregoria u izvedbi Ivana Šimatovića, kao i manje, no za priču važne uloge u kojima su nastupili Eugeniy Stanimirov, Michael Wilmering, Dario Bercich, Marko Fortunato, Sofija Cingula, Luka Ortar, Beomseok Choi i Sergej Kiselev.
Uglavnom, ova opera zaslužuje dug život, budući da je glazbeno doista vrlo uspjela, a ukoliko vam se nešto na pozornici ne sviđa, lako spustite kapke – jeftino je i ne deblja (poštapalica protiv stresa).