Saznavši da će na pozornici Dramskog kazališta Gavella (14.9.2018.) biti postavljena drama ruskog dramatičara Ivana Viripajeva (1974.) „Pijani“ u režiji Vite Taufera (1959.), pomislila sam „aj, aj“, jer sam se sjetila svojedobnog gostovanja „Ateljea 212“ s istim naslovom i kako mi je ta večer ostala u rubrici pod naslovom „naporno“. Radi se o četrnaest likova različitih društvenih (ekonomskih) pozicija koji su svi pijani i naizmjence govore o svojim frustracijama, nadanjima, uvjerenjima i strahovima u maniri „in vino veritas“, odnosno „što trijezan misli, pijan govori“. Dakako, otišla sam na jednu od repriza (11.10.2018.) da vidim kako je Taufer riješio problem teturanja i pijanog mrmljanja u kojem je najčešća riječ „Bog“, bez obzira nalazi li se protagonist u blatnom jarku, kuhinji vegetarijanskog restorana ili na pustoj ulici.
Tekst bih mogla shvatiti na razini filozofskog promišljanja, no kako je isprepleten banalnostima (primjereno alkoholiziranom umu), ne prepoznajem što je dramatičar želio njime. Nakon prvotnog teturanja i padanja, likovi u daljnjem protoku vremena više ne pokazuju evidentne znakove pijanstva (točnije, tek povremeno) pa ih se može bolje razumijeti i pratiti. U scenografskim naznakama Igora Pauške i odjeveni prema zamisli Marite Ćopo, 14 odličnih „Gavellinih“ glumaca baulja uokolo, a ja neprestance gledam na svoj ručni sat.
Ostajući na tragu alkohola, pogledala sam u zagrebačkom Kazalištu „Vidra“ (21.10.2018.) predstavu „Brodolomke“ prema tekstu Ane Maras Harmander u režiji Krešimira Dolenčića i koprodukciji Ludens teatra, Koprivnica (27.9.2018.) s Kazalištem Moruzgva, Zagreb (30.9.2018.).
Radi se o tri žene ovisne o alkoholu od kojeg se nastoje odvići plesnom terapijom i četvrtoj ženi kojoj je alkohol odbojan, ali se pokušava naviknuti na ljude koji piju. Naime, iako zdravstvena istraživanja, društvene ankete i statistike govore o alkoholu kao osobnom, obiteljskom i društvenom zlu, on je sastavnica naših najveselijih i najtužnijih društvenih događaja, legalno opojno sredstvo na koje se obraća pozornost tek kada je čovjek prešao rub prihvatljivog ponašanja.
Ideja o četiri različite priče potpomognute terapeutom (Luka Petrušić) djeluje vrlo zanimljivo, jer se radi o dobrim glumicama koje nude profilirane likove: Darija Lorenci Flatz kao Hana, spontana žena iz Bosne, Ecija Ojdanić kao Dinka, tradicionalna supruga i majka iz Dalmacije, Sanja Milardović kao Beba, osoba nerealiziranih ambicija i Anita Matić Delić kao Mateja, zakleta antialkoholičarka. Svaka od njih izgovara svoj monolog u gledalište, redajući se naizmjence bez većih promjena i dinamike. Iako su njihove replike temeljno komične, radi se o klišejima (prostačka Bosanka, blagoglagoljiva Dalmatinka, nabrijana Zagrepčanka) koji ponavljanjem zamaraju pa ja u toj cjelini ne vidim promjene niti u dramaturškim, niti u tekstualnim, niti u dinamičkim elementima. Zgodni su, mada očekivani komentari preko odabranih šlagera, dok su plesne izvedbe minimalne (a svrha njihovih sastanaka jest terapija plesom). Kako i pristoji, sve se one „dovedu u red“, postanu poslovno i osobno uspješne (dobiju Nagradu za najbolju predstavu na 7. Bobijevim danima smijeha) i čiča-miča gotova priča.
Nakon predstava „Pijani“ i „Brodolomke“, odlazeći kući pjevušila sam nekada jako popularnu pjesmu „Pijem“ Miodraga Jevremovića, posebice stihove: „Pijem jer ima mnogo stvari/ koje ja samo pijan(a) mogu da odbolim“.