Čitajući svojedobno roman „Blue Moon“ (Sandorf, 2014.) suvremenog hrvatskog književnika Damira Karakaša (1967.) nisam uopće pomislila da bi mogao poslužiti kao predložak za kazališnu predstavu jer mi je u priči nedostajala takozvana dramska napetost. Ali, kazališna uprizorenja Karakaševih romana (“Sjajno mjesto za nesreću“, „Sjećanje šume“) pokazala su da posjeduju materijal za predstavu, uz dobar odabir glumaca, pa se živo sjećam Frane Maškovića (HNK Rijeka, 2011.) u prvom, odnosno Darka Milasa (DK Gavella, 2018.) u drugom primjeru.
Roman „Blue Moon“ u režiji Borisa Liješevića (1976.) i zajedničkoj dramatizaciji Dine Vukelić, autora i redatelja, postavljen na pozornicu Satiričkog kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu (28.10.2018.), ponovno je pokazao važnost glumačkog odabira. Naziv romana referira se na glazbenu večer petkom (voditelj Toma Ricov) u nekad kultnom zagrebačkom klubu „Kulušić“ i slušanju rockabilly glazbe (poveznice: počeci rock'n'rolla pedesetih godina 20. stoljeća, nastupi seksipilnog Elvisa Presleya (1935.-1977.), njegovanje uspravnih šiški nalik kokotovoj krijesti od kuda naziv kokotica) koja doživljava preporod kasnih sedamdesetih godina.
Budući da posjeduje živahnu autobiografiju, Karakaš svojim glavnim junacima pripisuje vlastite događaje (ne sve, pretpostavljam), pa tako glavni junak Čarli (Rakan Rushaidat) rodom iz Like, u stalnom je sukobu s ocem (Jerko Marčić) zbog produženog studija i nošenja kokotice (duhovite scene kako ga ljudi zgranuto gledaju, pogledom „ne mogu vjerovati“), sjećajući se omiljenog djeda (Vilim Matula) u okruženju ustaške prošlosti, stanuje s trudnom djevojkom (Mirela Videk Hranjec) i druži se s prijateljem Džimijem (Filip Detelić).
Scenografija (Igor Pauška), kostimi (Vedrana Rapić) i glazba (Jurica Pađen) služe obilježavanju mjesta i vremena rockabilly scene krajem 1980. u Zagrebu, kada Čarli (a i autor) dolazi studirati na Poljoprivrednom fakultetu. Osim što pratimo Čarlijev „studentski“ život s trudnom djevojkom, strepimo zbog njegovih odlaska u rodno selo (jako smiješna scena ponovnog djedovog pokopa zbog fotografiranja; odličan Marko Makovičić kao svećenik i Rom Miško) zbog stalnog sukoba s ocem (tako mi je drago da je Jerko Marčić ponovo dio zagrebačke kazališne scene). Nakon dugo vremena napokon vidim Filipa Detelića (Čarlijev prijatelj Džimi) kao glumca doista raskošnog talenta i mogućnosti: u paru s Čarlijem, Rakanom Rushaidatom vrlo plastično prikazuje jedno doba, jednu generaciju, jedan svjetonazor. Dok je njegov lik, momak koji zbog nadolazeće netrpeljivosti prema Srbima mijenja ime, potresan u svojem neshvaćanju promjena, Čarliju su bliskije, zahvaljujući pričama njegova djeda o bacanju ljudi u jamu i vlastite fizičke sličnosti s djedovim bratom. Vilim Matula u ulozi djeda odnosno ustaškog zapovjednika Điđija djeluje više kao simbol nego kao fizička pojava.
Pripremajući se za ovaj tekst, malo sam poslušala (i s užitkom pogledala) Elvisa Presleya i nije mi jasno zašto naš Čarli ima takvu ružnu kokoticu – jest da je ona poruka, ali bi mogla biti ljepše dizajnirana. Zahvaljujući redateljevoj umjerenosti i uspjelim glumačkim kreacijama, predstava „Blue Moon“ čini dobru poveznicu prema novom „kerempuhovskom“ ozračju.