Da kazalište, preciznije kazališna predstava, može jako, jako zagnjaviti (na smrt zagnjaviti) svoju publiku nije nepoznata kazališna kategorija, ali da može biti doista smrtonosno pokazuje predstava „Sjeveroistok“ Torstena Buchsteinera u režiji Jane Maričić i koprodukciji Bitef teatra i Beoarta koja je gostovala u zagrebačkom kazalištu Teatru Exit (6.10.2018., nakon neuspjelog pokušaja 16.7.2018.).

Riječ je o  tri žene, tri priče, tri sudbine i tri svjetonazora: u listopadu 2002. čečenski teroristi upali su u moskovsko kazalište Dubrovku na  izvedbu mjuzikla „Sjeveroistok“ (Nordost) kako bi, zahvaljujući publici kao taocima, prisilili  ruske vlastodršce da povuku vojsku iz grada Groznog, odnosno Čečenije. O tom događaju koji je okončao ubijanjem talaca (41), ali i smrću gledatelja (129 od njih 700 do 900) ugušenih plinom koji su ruski specijalci upuhali u dvoranu, govore naizmjence tri žene: Ruskinja Olga koja je s obitelji došla pogledati predstavu (Katarina Žutić), čečenska teroristkinja Žura koja se uspjela spasiti (Jovana Gavrilović) i Letonka (Latvijka) Tamara koja je kao dio medicinske ekipe spašavala publiku (Milica Janevski).

Svaka od njih prepričava događaj iz drugačije vizure: Olga pripovjeda kako se veselila mjuziklu i koliko se morala odricati da bi smogla novac za ulaznice (za cijelu obitelj) te kako su svi u početku mislili, gledajući uniformirane ljude kako ulaze u kazalište, da se radi o režijskim inovacijama. Čečenka je na ovaj čin bila potaknuta pogibijom vlastitog muža, što je kod mnogih žena bio „okidač“ za pridruživanje terorističkim  akcijama, a njihove su vođe to rado koristile i slale žene opasane eksplozivom (čador je bila idealna maskirna odjeća). Dok su gledateljica i teroristkinja prilično pravocrtni likovi (predvidivi karakterni profili), liječnica Tamara ima dvije  prilično naglašene razine: spasiteljica nedužnih ljudi i emotivno angažirana osoba, budući da saznaje kako su i njezini najdraži u gledalištu...

Tekst vrlo suptilno prati razmišljanja triju protagonistica, pokušavajući naći razloge „za“ i „protiv“ takve situacije između Rusa i Čečena: agresija rađa agresijom, razumijevanje „gura“ prema uvažavanju. Pitanje odgovornosti kao središnji problem, nažalost, ostaje „u zraku“. Iako su teroristi ubili nekoliko talaca demonstrirajući moć, puno je više ljudi umrlo  zbog plina. Jednostavna scena (Jasmina Holbus), lijepi stilizirani kostimi (Adrijana Pajić) i neobična, funkcionalna glazba (Božidar Obradinović) daje vjerodostojnost ovoj dokumentarnoj drami u maniri pripovjedačkog kazališta.

Iako glumice nisu ujednačene (u izražavanju kompleksnosti i uvjerljivosti prednjači Milica Janevski), predstava na polagan i provokativan način plete priču o opravdanosti ekstremnih postupaka i krivnji koja od pojedinca prelazi na cijelu skupinu.