GDK GAVELLA I HNK ŠIBENIK: "KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU"
Ponekad magija djeluje, ponekad ne
Predstava 'Kako je počeo rat na mom otoku' ponukala me da ponovo pogledam film, no nisam sigurna da joj je to bila svrha
Objavljeno: 4.12.2018. 23:43:12
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Kako je počeo rat na mom otoku" / gavella.hr

U filmu Arthura Penna „Mali veliki čovjek“ (1970.) postoji scena  umiranja starog Indijanca, u kojoj on, nakon spoznaje   da je baš taj dan „dobar dan za umiranje“,  legne na pogrebno mjesto i preporuči se Velikom Duhu. Međutim, počinje padati kiša i stari Indijanac zaključi da „ponekad magija djeluje, ponekad ne“ pa ustane i ode na večeru. Ta duhovita izreka  o „prevrtljivosti“ magije često se citira, pa je i meni pala na pamet dok sam u Dramskom kazalištu „Gavella“ gledala predstavu „Kako je počeo rat na mom otokuIve i Vinka Brešana u režiji Dražena Ferenčine i koprodukciji Dramskog kazališta „Gavella“ (3.10.2018.) s HNK u Šibeniku (14.5.2108.).

Istoimeni film (1996.) u režiji Vinka Brešana polučio je veliki uspjeh (kod publike i kritike) i po broju prodanih ulaznica postao najgledaniji hrvatski film (kada se Vinko Brešan tome  začudio, našalila sam se rekavši mu da u Ivi Brešanu ima nenadmašnog  scenaristu). Nisam nikada potpuno razumjela umjetnički razlog za prenošenje filmskih uspješnica na kazališne daske i obrnuto (možda nije umjetnički, nego jednostavniji i banalniji, naprosto komercijalni razlog?!), ali pripadam zantiželjnicima koji očekuju rezultate tih manevara.

Dramaturginja Željka Udovičić Pleština zadržala je sve relevantne filmske scene, a jedino ozbiljno odstupanje od scenarija jest završnica u kojoj slušamo radijske vijesti o sadašnjim lošim uvjetima života u Hrvatskoj (prije dvadesetak godina još je postojala nada). Dok je Brešanov film obilovao duhovitim detaljima, dobro pogođenim glumačkim scenama i primjerenom dinamikom, Ferenčinova inačica djeluje ispuhano: niti su humorističke scene jako smiješne, niti glumci (uz izuzetak) idu do kraja, niti je tempo „nabrijan“ (dapače, u nekim trenucima postaje izrazito monotono i dosadnjikavo). Scena (Dragutin Broz) sadrži sve lokacije zbivanja – kasarnu, rampu, krizni štab, pozornicu za kulturno-umjetnički program; kostimi (Sara Lovrić Caparin) točno opisuju statuse likova, dok je glazba (Mate Matišić) prepoznatljiva i jednako dobra.

Majora JNA Aleksu glumi Janko Rakoš, ali pretjerivanje u grimasama umanjuje interpretaciju ovog lika jer on nije lud, nego se, poput svakog profesionalnog vojnika, doslovno drži zapovijedi. Boris Svrtan u ulozi Blaža Gajskog, oca koji pokušava sina izvući iz kasarne, počinje vrlo dobro, no onda se nešto dogodi i on svojeg pukovnika ostavi na pola puta (scena o nonšalantnom pozdravljanju je bezvezna). Članovi otočkog Kriznog štaba čine izbalansirani par: posebno je uvjerljiv Jakov Bilić (Roko Papak), dok bi Nenad Cvetko (Murko Munita) bio bolji kada ne bi (ne znam čija je to ideja) vizualno težio izgledu svojeg filmskog prethodnika (nenadmašnog Pređe Vušovića). Izvrsnu je ulogu ostvario Igor Kovač kao Ante i kao Martin, udahnuvši tom, relativno usputnom liku, punokrvni život. Aleksine suputnice, žena (Franka Klarić) i ljubavnica (Anica Kovačević) bile su sasvim blijede (mislim, kričale su one sa scene, ali to je bilo sve usputno – nije niti čudo da se Aleksa nije na njih osvrnuo), vojnici nisu imali prostora za ozbiljnije kreacije (Sven Gajski, Šime Bubica, Albanac Ivan Grčić, Šćepanović Nikola Baće) i jedino je donekle uloga pjesnika Dantea (Zoran Gogić) ispunila zamišljenu funkciju.

Nakon višednevnog razmišljanja o tome zašto me se kazališna verzija nije dojmila došla sam do zaključka, ali je prilično uvredljiv, pa ga radije ne bih obznanila. U svakom slučaju, predstava me je ponukala da ponovo pogledam film. Nisam sigurna da joj je to bila svrha?!