Djeca do druge-treće godine života i prvog-drugog „zašto?“ ne brinu brige o priči i njenom razvoju, o tomu što se dogodilo ranije, što kasnije, zašto (eh, taj neodoljivi zašto) se zapetljalo ovako i kako će se raspetljati onako… već grade vlastite svjetove i okoline oko vizualnih i auditivnih fenomena i iznenađenja. Samim time u predstavama za majušne gledatelje sama priča može dobro doći autorima (kao nit koja drži predstavu na okupu) ili roditeljima (kao nit koja drži pažnju na okupu), no ne i djeci. To zna Miha Golob koji je kao autor i redatelj predstave „Akvarij“ uz pomoć dramaturginje Mojce Redjko stvorio izuzetno privlačan svijet prepun finih iznenađenja u kojemu sama priča ne zauzima važno mjesto. Ako baš moramo, možemo je ispričati kao (formativno) putovanje jajeta od njegovih početaka do prelaska u crno pače, evoluciju u malom... no ne moramo, pa ćemo, poput svih pravih pelenaša, isključiti tematsko zašto i prepustiti se scenskoj igri, odnosno vizualnom što i kako.
Predstava se odvija u akvariju kao zatvorenom, a transparentnom prostoru koji akterima pruža osjećaj sigurnosti, a gledateljima mogućnost uvida u taj svijet opuštene zaigranosti. Glavni junak je jaje koje se kreće, jurca, skače i luduje svojim malim carstvom (pomoću magneta). Društvo mu rade različiti uporabni predmeti poput čaše te kulise koje izvođači crtaju po stjenkama akvarija poput stepenica, gradeći jajetu prostor egzistencije i igre. Dodatnu dimenziju igre predstavi daje voda koja omogućuje jajetu da roni i pluta, a čija su dinamika, nemir i gustoća stvarale sitne zaplete i omogućile autoru i izvođačima mogućnost stvaranja stalnih iznenađenja. Oni su to činili izuzetno vješto, mijenjajući prostor igre, a time i igru samu, efektnim svjetlom i bojama koje su se u vodi miješale te raznim predmetima, dramaturgiju predstave ne gradeći oko klasične priče, već pretakanjem i gradiranjem vizualnosti, a s njom i igre. Samim time, vizualnost je postala izvor i cilj predstave, element građenja priče i igre, odnosno ključ stvaranja i čitanja cjeline. A upravo na nju, uz glazbu, maleni u kazalištu najjače reagiraju i povezuju se, što je pokazala i publika na izvedbi na festivalu LUTKE 2018. koja je vrlo pažljivo pratila cijeli tijek predstave uz povremene, dobro raspoređene uzvike čuđenja i oduševljenja.
Vrlo važnu ulogu u predstavi odigrali su Miha Arh i Gašper Malnar koji su fino vodili igru, na početku stvorivši duhovitu povezanost s djecom, potom se dozirano povlačeći u drugi plan ili po potrebi ulazeći u prvi plan. Također, izuzetno precizno su se nadopunjavali i preplitali u zadacima animacije akvarija, ne namećući svoj ritam igri i vodi, već se prepuštajući njenim valovima i ritmu, vrlo uspješno u nj uvlačeći i dječju publiku. Na taj fin, neagresivan i elegantno dinamičan ritam vode odlično se nadovezala glazba (Miha Arh) oblikovana na tragu zvuka i ritma namijenjenog bebama. Autorica efektne ogoljene scene s akvarijem kao izvorom vizualnih čuda je Larisa Kazić.
Zaključno, predstava „Akvarij“, s vizualnošću kao izvorom i ciljem predstave, odličan je primjer kazališnog razumijevanja ciljane publike – beba. Efektna, privlačna te dramaturški odlično oblikovana, predstava malenim (i velikim) gledateljima pruža 30-ak minuta čistog zadovoljstva