19. stoljeće iznjedrilo je dva velika slovenska književnika, a to su pjesnik France Prešeren (1800.-1849.), autor pjesme „Zdravljica“ čija je sedma kitica postala slovenskom himnom i književnik Ivan Cankar (1876.-1918.), prozaist i dramatičar, čije drame nikada nisu prestale biti djelom repertoara slovenskih kazališta. Dok bismo Prešerena mogli ubrojiti u romantičare, Cankar je nesumnjivo socijalno osviješten realist, što je posljedica ne samo teškog odrastanja, već i aktivističkog svjetonazora.
Budući da je ove godine stota obljetnica Cankarove smrti, godina 2018. proglašena je „Cankarovom godinom“ što je urodilo odličnim izložbama (Cankarov dom u Ljubljani, Gradski muzej Ljubljana, Narodni muzej Slovenije) osmišljenim na duhovit, zabavan i poučan način te predstavama temeljenim na njegovim dramama pri čemu niti mališani nisu ostali uskraćeni.
Kazalište lutaka Maribor postavilo je u dramaturgiji Tanje Lužar i režiji Sebastijana Horvata predstavu „Moj Lajf“ (18.10.2018., osvrt na izvedbu 22.10.2018.) prema stripovski osmišljenoj knjizi Boštjana Gorenca –Pižame (po motivima Cankarove zbirke crtica „Moj život“ u kojoj autor prepričava dogodovštine iz djetinjstva ) i Tanje Komadine (ujedno autorica likovnog djela predstave, kostimografkinja u suradnji s Mojcom Bernjak i scenografkinja). Upravo taj način blizak svijetu stripa odličan je pristup mladoj publici, tako da ljudi i događaji iz prošlosti postaju sastavnicom njihovog svijeta.
Početna scena je igra malog Ivana i njegovih prijatelja na obali rijeke uz pjesmu (odlična glazba Draga Ivanuše) što je prikazano kao projekcija na platnu (Hana Repše), tako da plošni likovi prolaze kroz rascjepe u plohi. Sljedeća scena je škola i kraj bezbrižnosti: u dvodimenzionalnim klupama (koje djeluju voluminozno) nalaze se učenici (također dvodimenzionalni, ali poneki s duhovitom kombinacijom udova samog lutkara), dok je učiteljica (kasnije i spremačica) glumac s glavom obloženom oslikanim plohama i predimenzioniranog tijela (prema spomenutoj slikovnici).
Kombinacija lutaka i suvremene tehnologije (ono što mali Ivan crta na pločici vidimo kao projekciju) nije učestala, tako da sve ostaje na razini tradicionalnog, a ipak modernog. Iako nesumnjivo važna u Cankarovom životu, epizoda s krađom krušaka na sestrin nagovor i njezina kasnija „izdaja“, malo je preduga, ali se prekida na nekonvencionalan način: glumci iz glumljenih likova prelaze u privatna lica komentirajući kako je već malo naporna i dosadna ta stalna Cankarova patnja i borba za pravednošću. Uvođenje „suvremenog“ očituje se i u dopisivanju Ivana i njegove sestre preko mobitela, što mi nije baš „leglo“, kao ni pojava čarolije i bogova – stvaratelja novog svijeta (mada je duhovit izgled čarobnice prema liku vrlo poznate slovenske pjesnikinje).
U drugom djelu predstave pratimo Cankarovo školovanje i život u različitim sredinama, sukob sa župnikom i njegovu borbu protiv licemjerja, čitamo citate čime osvještavamo brojnost knjiga (na izložbi u Gradskom muzeju na vagu su posložene Cankarove knjige i strelica pokazuje 9 kg) koje je napisao (prvi slovenski književnik koji je živio od svojeg pisanja) i taj uvid u Cankarovo formiranje kao čovjeka i književnika pokazuje njegovu važnost (ne samo u književnoj baštini).
Uz duhovitu i učinkovitu likovnu podlogu, predstavu izvrsno osmišljavaju glumci koji suvereno „ulaze“ u stripovsko ozračje predstave: neodoljiv Miha Bezeljak, odlična Barbara Jamšek, tek pristigao Marko Ujc i „posuđena“ veteranka Alenka Cilenšek.
Ako zanemarim meškoljenje izazvano pomalo monotonim završnim trenucima izvedbe, predstava „Moj Lajf“ odlično se uklopila u moje spoznaju o Cankaru pa ću vjerojatno uskoro posegnuti za nekom od njegovih (prevedenih) knjiga.