Napomena: kritika je izvorno objavljena 25. listopada 2018. u Vijencu br. 643

Nakon što je prošlogodišnjim jesenskim hitom, „Kako ubiti suprugu/supruga bez suvišnih zašto“ obilježilo dobar dio vlastite sezone (Igorovu kritiku pročitajte ovdje), Kazalište KNAP odlučilo je, bez suvišnih zato, zadržati isti ključ uspjeha – lakom, a kvalitetnom komedijom osigurati dugoročan interes publike za svoj kazališni kutak na Peščenici. Na taj način osigurati si više prostora i vremena za okupljanje kazališnih amatera i stvaranje platformi za tragaoce i eksperimentatore koji sve češće navraćaju u to, kako mu tepaju, „kazalište na periferiji“ (nepuna četiri kilometra udaljeno od središta grada).

Kada bi netko napisao kazališnu kuharicu, hit bi vjerojatno imao ove nužne sastojke: nov ili proslavljen tekst (primjerice brodvejski) i glumce koji prvoloptaški, već s plakata, privlače najšire aspekte kazališnih publika. Voditelj kazališne djelatnosti KNAP-a Boris Kovačević ne slaže se s tom recepturom, što je pokazao već prošlogodišnjim hitom u kojemu je inspiraciju pronašao u vlastitoj biblioteci, a odlične glumce podalje od naslovnica žutih i zvjezdanih novina, da bi tim putem nastavio i ove godine. Broadway je ponovo zamijenio vlastitom lektirom, ovaj put starim, dobrim i još živahnim Kishonom, a glumačke zvijezde i zvjezdice mladim, perspektivnim i već dokazanim glumcima Dunjom Fajdić i Markom Hergešićem.

Predstavu je Kovačević oblikovao od nekoliko najpoznatijih Kishonovih priča, poput one o dudi Cuci, vešmašini-kućnom ljubimcu, pedantnim Švicarcima i slavnoj bombonijeri koja je obišla pola svijeta da bi se vratila prvim vlasnicima. Zaokružene priče linearno su slijedile jedna drugu, gradeći mozaik obiteljskog života, no ta struktura nizanja pokazala je da ima rok trajanja te je predstava nakon rasplesane vešmašine lagano pala, skliznuvši u predvidljivost. Ipak, ubrzo se vratila u humorne visine.

Bez obzira na lagani pad predstava ni u jednom trenutku nije pobjegla u pretjeranost ili jeftine fore, već se svim slojevima gradila oko kišonovskog humora što buja u naglim obratima i preuveličavanjima koji prelaze u duhovite paradokse. Ta stalna iznenađenja pokazala su se kazališno vrlo zahvalnima, dok je sadržajni sloj potvrdio da mu godine nisu naškodile, štoviše. Protok vremena stvorio je ugodnu patinu koja privlači sjetu u čitateljima što su se s Kishonom družili u prošlim danima, istodobno ne naškodivši glavnim junacima priča poput dude Cuci ili pokvarene bombonijere, sve univerzalnim junacima životnih peripetija. Ipak, Kovačević je mudro odlučio priče diskretno lokalizirati i osuvremeniti, što je tu duhovitu univerzalnost dozirano konkretiziralo i usmjerilo na naš mlin.

Čvrst, jasan i čist koncept predstave Kovačeviću je širom otvorio vrata prema onome u čemu je najbolji – radu s glumcima, gdje je, zajedno s njima, napravio odličan posao. Marka Hergešića gledao sam u više predstava za djecu, od uloga u Tvornici lutaka do najnovijeg naslovnog junaka u „Gulliveru“ kazališta Žar ptica (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) i njegova silna glumačka energija i kreativnost u nekim od predstava znale su zavladati i prevladati, odnosno, pokatkad je znao pretjerati. Ovdje je pokazao svoju drugu, vrlo privlačnu stranu – nevjerojatnu lakoću kontrole igre na sceni, od prelaska iz pripovijedanja u dijalog i iz jednog u drugi lik do brzinske šetnje od ozbiljnosti do karikature. Iako je imao vrlo zahtjevan glumački zadatak, ni u jednom trenutku nije pao niti ispao iz igre i ­lik(ov)­a, djelujući vrlo sigurno te istodobno čvrsto i opušteno u ulozi.

Dunja Fajdić već se pokazala kao vrlo duhovita, pouzdana i šarmantna glumica, no u ovoj je ulozi, poput Hergešića, predstavila svojevrsnu zrelost u oblikovanju niza likova i situacija te lakoći prelaska iz emocije u emociju, elegantno i fino gradeći kišonovski svijet. Tek je usred plesa vešmašine pomalo ispala iz tračnica, pokazavši koliko predstava leži na njoj i Hergešiću i njihovoj suigri. I upravo je ta igra partnera koji se na sceni odlično razumiju bila ključ lakoće koja je nosila predstavu, a kojoj su bili podređeni svi elementi predstave – od scene čiju ogoljelost „narušavaju“ tek dva kubusa do kostima koje je Vesna Mihetec oblikovala oku ugodnim, ali nenametljivim.

Zaključno, autorski tim predstave „Kod kuće je najgore“ uspio se othrvati jeftinim i prvoloptaškim rješenjima, oblikujući kvalitetnu kazališnu komediju i odličan poligon za vrsne glumačke role.