Svojom knjigom nazvanom „Trilogija o blizancima“ (romani „Velika bilježnica“ (1986.), „Dokaz“(1988.) i „Treća laž“(1991., na hrvatskom jeziku u prijevodu Saše Sirovac i Zlatka Wurzberga, Novela media, 2009.) mađarska književnica Agota Kristof (1935.-2011.) ostavila je uzbudljivo i potresno svjedočanstvo o traganju za identitetom, ali i o ratnim stradanjima te bespotrebnoj okrutnosti.
Prvi dio („Velika bilježnica“) posvećen je dječacima, blizancima Clausu i Lucasu, koje njihova majka ostavlja kod svoje majke na selu kako bi ih poštedila ratnih stradanja. Budući da su njih dvije u zavadi, baka nepotrebno kinji mališane koji se još čvršće povezuju i nastoje prebroditi nevolje kojima su podvrgnuti: glad, hladnoću, bakinu mržnju...
Da bi se uspješnije suprostavili nedaćama, trape se i dovode tijelo do granica izdržljivosti ili kako to objašnjavaju „vježbaju bol“. Sami polako postaju bezosjećajni, pa su im i obrambeni mehanizmi na granici prihvatljivog bez obzira suprostavljaju li se svojoj baki, pri pomoći maltretiranoj hendikepiranoj prijateljici ili korištenju vlastitog oca kao svojevrsni most preko minskog polja.
Kako se radi o doista markantnim karakterima i snažno iscrtanim zbivanjima, ne začuđuje da se upravo taj prvi dio Kristofičina romana koristi kao predložak za kazališnu predstavu (primjerice ZKM, 2016., redatelj Edvin Liverić; Igorovu kritiku pročitajte ovdje), pa je na 43. MOT – Međunarodnom kazališnom festivalu u Skopju (20.-28.9.2018.) s predstavom „Bilježnica“ gostovao (24.9.2018.) mađarski redatelj i koreograf Csaba Horvath (1968.) sa svojom skupinom Forte Company (utemeljena 2005.).
Scensku verziju Horvathove predstave postavio je Erick Aufderheyde, blizance utjelovljuju Csaba Krisztik i Norbert Nagy, baku glumi Mate Andrassy, dok je majka Katalin Simko. Scena je ispunjena vrećama krumpira i bundevama kako bi se dočarao seoski ugođaj, ali i čitav niz drugih elemenata poput bakinih mutnih poslova, njihov mukotrpni rad (inače gladuju), bombardiranje i slično.
Glumci koji glume dječake nisu slični niti pokušavaju prikazati male dječake, ali način na koji se kreću i govore daje im sličnosti tipičnu za blizance – što bismo kolokvijalno naznačili – imaju isti mot. Kako pomalo gube naivnost i nevinost, prekriveni krvlju i samo u donjem rublju (Mari Benedek) postaju užasavajuće slični pa taj osjećaj stihijskog i rušilačkog koji odašilju u svoju okolinu doista izaziva nelagodu. Niz potresnih detalja (poput šibanja tjesteninom koja krckajući puca) gradi na pozornici okrutan svijet bez povratka na bolje – čemu svjedoče zapisi u bilježnici.
Izuzetno potresna i duboko emotivna predstava „Bilježnica“ ujedinjuje tradicionalni i inovativni pristup kazališnim elementima, stvarajući jedinstvenu i zaokruženu cjelinu. Čak i povremena, naoko nepotrebna ponavljanja, kada se malo razmisli, nalaze svoje opravdanje u prikazu prolaska vremena – mora proći puno jednakih dana da bi se dočekao onaj dan, dan D.