GK TREŠNJA: "TRNORUŽICA"
Recital iz 19. stoljeća
Umjesto koreodrame, kako ju je imenovao redatelj, predstavi 'Trnoružica' bolje bi odgovarao prefiks statikos
Objavljeno: 25.10.2018. 8:34:34
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Trnoružica" / Damil Kalogjera

Mislim da se redatelj Lemo zabunio imenujući u najavi ovu predstavu koreodramom (khoreia grč. - ples) i da bi opisu bio bliži nazivom (nepostojećim za sada) s prefiksom statikos (grč. – koji zaustavlja).

Predstava „Trnoružica“ u dramatizaciji i režiji Ivana Lea Lema i koreografskoj podršci Lea Mujića otvorila  je premijernu  sezonu zagrebačkog Kazališta Trešnja (5.10.2018.), nudeći  mladoj publici poznatu priču o „uspavanoj ljepotici“ (braća Grimm, Charles Perrault) čije je stogodišnje spavanje posljedica osvete uvrijeđene zle vile, a buđenje povezano uz poljubac prave ljubavi (dakako prinčeve, jer samo takvi momci odmah prepoznaju pravu ljubav; korisnicu se ionako ništa ne pita, jer spava).

Pod pojmom dramatizacije obično se podrazumijeva prijenos iz prozne u dramsku formu, a ne sasvim novi tekst s dodacima (obično nepotrebnim) i izokretanjem tradicionalne priče (tako nezahvalno za mladu publiku i tako omiljeno autorima predstave). Sedam ljubaznih cvjetnih vila (zašto baš takvih? Možda se redatelj bavi vrtlarenjem?!), jedna opaka vila (zato jer su joj ostale otele / pogubile sina pa se osvećuje njihovom kumčetu), jedna glavarica (Ruža), jedan momak koji nije princ, ali je njegovo porijeklo vilinsko pa je dorastao svim nedaćama  i napokon jedna Ružica, koja nema pojma ni o čemu.

Uglavnom neprestano krcata pozornica na kojoj se ne dešava ništa: prvih petnaest minuta vile pričaju i pričaju mašući rukama i glavama, bez imalo draži i glumačkih poteza: kao da gledam školski recital. Pritom su odjevene (Marko Marosiuk) u dugačke lepršave halje pastelnih boja i odgovarajućih vlasulja koje sežu do završetka leđa pa imam utisak da  gledam neku starinsku rođendansku razglednicu.

Kružni podij (Vesna Režić) vjerojatno treba asocirati na kolo vretena i vremena, ali kada se na nj spusti dvorac zakriljen trnjem (što bi trebalo biti bajkovito, ali nije), ne mogu se ne zapitati što se dogodilo mojoj omiljenoj, doista darovitoj scenografkinji?! A što se tiče glazbe (Zvonimir Dusper), u nekoliko sam se navrata pitala što mi želi sugerirati.

Uglavnom na samom početku vile mašu rukama i izgovaraju nemaštovit rimovani tekst o odlikama pojedinog cvijeta (Ana Vučak Veljača, Dubravka Lelas, Aleksandra Naumov, Sanja Hrenar, Tena Jeić Gajski, Karla Brbić, Ivana Bakarić), a situacija se suštinski ne mijenja niti u nastavku zbivanja. Malo živosti unosi opaka Pasiflora (Tamara Vrdoljak), Ruža ujedno i starica na čije se vreteno ubola Ružica (Vanda Vujanić Šušnjar) ima manje utjecaja nego što bi bilo logično, kralj i kraljica (Krunoslav Klabučar, Daria Knez Rukavina) djeluju karikaturalno, a ekipa s dvora uglavnom se „omuhava“ (Luka Bulović, Silvio Mumelaš, Jure Radnić, Matija Čigir, Paško Vukasović). Hrabri Neven (Kruno Bakota) prodire u dvorac i ljubi spavačicu, čime se ujedno otkriva njegova obiteljska pozadina (zašto nije princ, nego se petljamo s magijom?), dok  (Trno)Ružica (Peta Kurtela) leprša uokolo, dizajnerski slična cvjetnim vilama. 

Mislim da se redatelj Lemo zabunio imenujući u najavi ovu predstavu koreodramom (khoreia grč. - ples) i da bi opisu bio bliži nazivom (nepostojećim za sada) s prefiksom statikos (grč. – koji zaustavlja).