Suradnja Umjetničke organizacije Gllugl (Varaždin) i Kazališne družine Pinklec (Čakovec) iznjedrila je autorski projekt „Ručak za šestero“ u režiji Tamare Kučinović (premijera u Centru za mlade Varaždin 3.10.2018. i u Centru za kulturu Čakovec 7.10.2018. na koju se odnosi sljedeći tekst).
Inspirirana slikovnicom „Imaginary Fred“ Eoina Colfera i Olivera Jeffersa, Kučinović je napisala punokrvni, izuzetno duhoviti tekst u kojem se odlično suprostavljuju svijetonazori odraslih i djece. Dok roditelji prihvaćaju samo ono što mogu vidjeti, čuti i opipati (prilično logično, zar ne?), njihov sin Stanko bez ikakvih prepreka percipira Janka, vizualno znatno drugačijeg, ali mentalno vrlo bliskog: stripovi koje sami pišu su slični, a sviranja im se nadopunjuju. Naime, Stanka zanimaju drugačije stvari nego njegove vršnjake pa je prilično osamljen – njegova mašta ili „mala pomoć električnih prijatelja“ dovodi mu prijatelja, kojeg samo on vidi.
Budući da su njegovi roditelji brižni roditelji, jako se trude sinu podržati njegovu utvaru, što je izuzetno duhovito prikazano za vrijeme slušanja koncerta: mi čujemo i vidimo Stanka i Janka, oni isključivo sina Stanka, tako da nikako ne mogu pogoditi kada je koncert završio pa bez veze aplaudiraju. Nakon svih zgoda, Stanku (i Janku) zabavnih, a Stankovim roditeljima prilično stresnih, pojavljuje se djevojčica Stanka, što bi trebao biti završetak druženja s imaginarnim prijateljem, jer se pojavljuje stvarni prijatelj. Ali kada Stankova mama poziva sve prisutne na ručak, poziva njih - šestero. Jer i Stanka...
Već sam napomenula da se radi o vrlo nadahnutom tekstu ispunjenom detaljima koji izuzetno plastično prikazuju razlike između odraslih i djece, a kako se radi o lutkarskoj predstavi mogućnosti su veće nego u dramskom kazalištu. Na samom početku prikaz „materijalizacije“ Janka iz svjetlosnih „iskrica“ (poigravanje flaksa pred baterijskom svjetiljkom) kao i njegov čovjekoliki izgled od drugačijeg materijala (bakrene žice) nasuprot lutaka koje čine „obična“ ljudskih bića vrlo jasno ocrtava dva svijeta, stvarnog i izmaštanog (scenografija i lutke Ivana Živković i Sheron Pimpi – Steiner). Ali sve što se događa prepuno je „koincidincija“, kako zaključuju Stanko i Janko.
Izvanredno korištenje jezika prepunog kompliciranih riječi, kako bi se prikazao svijet odraslih nasuprot dječjem svijetu, još je jedna izuzetna karakteristika tekstova Tamare Kučinović. Njezina posebnost kao redateljice (osim u samom oblikovanju predstave) jest izvanredan rad s glumcima: „pinkleci“ Karolina Horvat (izvrsna u osmišljavanju lika majke) i Mario Jakšić odlično su se glumački i animacijski spojili s glluglovcima“ Katarinom Arbanas i Nikšom Eldanom, lutkarima obrazovanim na osječkoj Akademiji (nekada UAOS, danas Akademija za umjetnost i kulturu Osijek).
Animacija u kojoj nema bezveznih pokreta, u kojoj lutke miču svim udovima bez da im kloparaju rukice i nogice, u kojoj se nekoliko lutkara bavi istom lutkom i gdje glas suvislo prati komunikaciju, gdje se bez problema može pratiti što se zbiva i gdje je sve pomalo „pomaknuto“ u neki drugačiji svijet – eto u tome ja uživam kada gledam lutkarsku predstavu. Pa još kada je svjetlo pametno korišteno (Tamara Kučinović) i glazba ima smisla (Petar Eldan), onda sam ja spremna otići bilo kamo da vidim takvu predstavu.
Predstava „Ručak za šestero“ ponovo je jedna pametna i dobro osmišljena lutkarska predstava Tamare Kučinović, a pri tome ne treba zanemariti dodanu vrijednost, a to je suradnja dvije kazališne sredine kojima je samo jedno na pameti: kvalitetno kazalište.