43. međunarodni kazališni festival MOT (Mladi otvoren teatar) u organizaciji MKC (Omladinskog kulturnog centra) trajao je od 20.-28.9.2018. i u makedonski glavni grad Skoplje doveo 18 predstava. Kao što je rekao Ruse Arsov, „mama i tata“ umjetničkog i organizacijskog tima, ovo je jedina prilika da domaća publika (uglavnom mlada) vidi u vlastitoj sredini malo drugačije predstave, kako domaće tako i one inozemne. Program se uglavnom sastojao (svjedočila sam od 24.-27.9.2018.) od dvije večernje predstave: jedne velike (20.00.) i jedne komorne (22.00, nerijetko makedonske i prilično „pomaknute“).

Mada postoje hrvatske i makedonske kazališne veze (Brezovec), uz izuzetak ponekog gostovanja, hrvatska publika vrlo slabo poznaje makedonsku kazališnu produkciju (sjetimo se očaravajuće predstave Makedonskog narodnog kazališta iz Skoplja „Život je lijep“ Nikolaja Erdmana u režiji Aleksandra Marfova na 41. Danima satire Fadila Hadžića, 2017.), u kojoj se,  sudeći prema MOT-u, događaju zanimljivi estetski pomaci. Među ansamblima spremnim za kazališno istraživanje često se ističe ansambl Narodnog kazališta Bitola, mada se u zadnje vrijeme čuju glasovi kako su se priklonili  određenoj „razbarušenoj“ poetici prema kojoj biraju redatelje poput Urbana, Pakovića i (u sljedećem primjeru) Kokanovića pa su im predstave postale međusobno slične i – predvidive.

Produkcija koju su prikazali na 43. MOT-u (25.9.2018.) je satirična politička priča o suvremenoj makedonskoj situaciji, autorski projekt redatelja Mladena Kokanovića „No(e)va Makedonija“ (igra riječi uključuje pojam novog i Nou, graditelja arke u kojoj je okupio svoju obitelj i po jedan par od svake životinjske vrste, te ih tako očuvao, kada je gnjevni Bog odlučio potopiti svoj „uradak“, pokvareni ljudski rod,31.7.2018.).

Poznavatelji makedonske suvremene situacije, prije svega političkih prepucavanja, kako međusobnih tako i sa susjednom Grčkom, te pretvaranja glavnog grada u skladište predimenzioniranih skulptura (iz vlastite i grčke prošlosti), kvazi antičkih građevina i scenografski dekorativnih  nepotrebnih mostova, odlično će moći pratiti obilje duhovitosti  u tekstu koji su zajednički osmislili Kokan Mladenović (KokaNoe MladeNoevik – sva su imena napisana tako da u sebi sadrže ime Noa odnosno pojam arke), BiljaNoa  KrArkajčevska i glumci. Međutim, onima koji ne znaju pozadinu ovog traganja za nacionalnim identitetom (svaka sličnost s Hrvatskom devedesetih godina prošlog stoljeća je, ali doista, slučajna), predstava će se činiti smjesom „buke i bijesa“ (Shakespeare) i kako tvrde oni koji prate bitolske zadnje predstave, zaštitnim znakom ovog, inače hrabrog i zanimljivog, kazališta.

Predstava počinje razigranim i prebučnim glumcima odjevenim u „antičko ruho“ (Blagoj Šara – MiceNoevski) kako bi se identificirali s „antičkom Makedonijom“ ( s jedne strane Kamenog mosta, na Trgu Makedonije  na svojem propetom Bucefalu jaše Aleksandar Veliki gledajući u svojeg oca, Filipa Makedonskog  koji ga pozdravlja na drugom kraju Mosta, ispred Stare čaršije). No, odjednom znanstvenici otkrivaju  zapis prema kojem nije Noeva barka zastala na Araratu (planina u Turskoj), jer se zaturilo slovo „š“, pa je zapravo riječ o Šararatu, odnosno Šar planini (Šari) u Makedoniji. Iz toga proizlazi da su Makedonci Noini potomci, odnosno najstariji narod na ovom području (i nestaje dvojba oko grčko-makedonskog odnosa: Grci potječu od Makedonaca, a ne obrnuto!).

Već sam spomnula da je tekst doista duhovit, tako imamo tvrdnju da „moralno je ono što se mora“, imena potječu od Noe (Noe Jork je današnji New York) ili kako kaže lik iz predstave: „Ne postoji mjesto na svijetu koje i u najmanjem tragu ne sadrži spomen na Šararat, arku ili našeg pretka Nou. Oni koji ne vjeruju da je sve na svijetu poteklo od Šare, poznati su kao šar-latani.“ Odlična su tumačenja nove abecede (osobito slova „i“ kada Noa gleda Boga) i njezina primjena u govoru, poigravanje s  predstavnicima islama i pravoslavlja (stinustih nosova „zaranjaju“ u vodu – ipak je prapočetak vezan uz potop i brod!), te opisivanje suvremenih makedonskih svjetonazora („Zašto nismo sami smislili takvu predstavu, nego je morao doći netko izvana?“ pitao je rezignirano jedan mladi kazališni kritičar). Zaokret u sadržaju (mada ne i u izvedbi) nastaje kada znanstvenik otkriva da je došlo do zabune i da ipak nije Noa njihov predak... ali, kasno je, isuviše se utrošilo u stvaranje novog mita. Prema onoj poslovici „Bolje da propadne selo, nego običaj“  ili kako kaže lik u predstavi „Velike ideje traže velike žrtve“, ubijaju znanstvenika i  slave Noevu Makedoniju.

Usprkos obilju pokreta, pjesama i scenskih doskočica, ova predstava ima previše istovrsnih fragmenata (a znamo da „manje je više“ L. M. van der Rohe) čime izaziva jednoličnost i nepotrebno odgađanje poante. S druge strane, možda bi dodatna kazališna potraga za nacionalnim identitetom u susjedstvu („regiji“) ukazala na sličnosti koje bi lokalni slučaj pokazao u puno širem kontekstu. Uostalom, nije li katarza (prema Aristetolovom tumačenju) jedna od uloga kazališta? Čak i danas?! Još uvijek?! Tja, možda.