Animizam pripada u najstarije religije, a temelji se na vjerovanju da sve ima dušu: životinje, biljke i stvari, odnosno da sve u prirodi posjeduje mentalne procese nalik ljudskima.  Ta me je ideja zaskočila za vrijeme nastupa (19.9.2018.) kanadskog kazališta „Puzzle“ (nakon početaka u Bugarskoj 1996., radom je nastavilo 2004. u Montreal) s predstavom „Za jednokratnu uporabu“ u sklopu 51. Međunarodnog  festivala kazališta lutaka PIF u Zagrebu (15.-21.9.2018.).

Autori i izvođači su Pavla Mano i Csaba Raduly, a ono čemu udahnjuju život stvarajući neobične suodnose koji mogu dovesti do katastrofe su – papirnate maramice. Obični fragilni papiri na koje ne obraćamo pozornost, nego ih automtski koristimo za uklanjanje nečistoća, odjednom se preobražavaju u istinska bića: vidimo im izraze lica (kojih, dakako, nema), prepoznajemo emocije i pratimo razvoj događaja. Iako izvođači ne govore, sve je prepuno govora i značenja. 

Mada nešto slabija (prije svega zbog nepotrebnog  ponavljanja) od prije navedene, njihova predstava „Plastika“ (popratni program, 18.9.2018.) obiluje zanimljivim animacijskim rješenjima, a svoju antropomorfnu verziju  dobivaju plastične vrećice. Iako nije neka posebnost oblikovati vrećicu kao ljudsko biće, način na koji oni  osmišljavaju ljudski hod predstavlja pravu umjetnost animacije.

Dok je predstava „Za jednokratnu uporabu“ na tragu filozofskog promišljanja, predstava „Plastika“ ima ekološku poruku ( za razgradnju plastike treba 400 godina). Zajedničko u obje predstave jest banalnost i jednostavnost odabranog materijala te domišljatost i nadahnutost u ostvarivanju priče i ugođaja.