Na 14. bijenalnom festivalu suvremene lutkarske umjetnosti LUTKE 2018. u Ljubljani, prema odabiru umjetničke voditeljice Festivala Ajde Rooss, trojica redatelja pokazala su sedam predstava, što je činilo trećinu svih izvedbi (od 12.- 16.9.2018. program je brojao 21 predstavu i jednu video instalaciju).

Počet ćemo s najmlađim, mladim redateljem od kojeg se puno očekuje, Tinom Grabnarom (1992.), zastupljenim s dvije izvrsne, sasvim različite predstave: „Snježna kraljica“ Kazališta lutaka Maribor (13.9.2018.) i „Negdje drugdje“ Kazališta lutaka Ljubljana(15./16.9.2018.).

Podnaslovljena kao „zvučna bajka“, „Snježna kraljica“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) prati izvornu Andersenovu priču (dramaturginja Nina Šorak), ali nakon prvotnih animacija lutaka Gerde i Kaya (Barbara Jamšek i Miha Bezeljak), događaji se dočaravaju kroz obilje zvukova (Andi Gal, glazba Peter Kus) i sjajnu glumačku igru.  Priča o maloj izbjeglici koja se pokušava snaći u novoj sredini , predstava „Negdje drugdje“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) smještena u Tunel, mračnu podzemnu scenu ljubljanskog Kazališta lutaka u interpretaciji Asje Kahrimanović Babnik, predstavlja izuzetno potresnu predstavu i pokazuje  da suvremena tehnologija i osjećaji lako mogu biti združeni.  Naime, okrugli stol posvećen utjecaju suvremenih tehnologija u kazalištu lutaka iznjedrio je vrlo različita razmišljanja, tako da su neki u tehnologiji prepoznavali oruđe dok su drugi slutili svrhu... U slučaju predstave „Negdje drugdje“ koristi se animirani crtež kredom u suigri s izvođačicom, no glavninu čine priča i emocija, tako da, meni osobno, to ostaje najintenzivnijom i najupečatljivijom predstavom ovogodišnjeg Festivala.

Genijalni svestrani (glumac, glazbenik, lutkar, redatelj itd,itd) Matija Solce (1981.) svojim je peripatetičkim trosatnim „Vražjim triptihom“ (predstava „Majstor i Margarita“ ljubljanskog Kazališta lutaka sastoji se od „Vražjeg triptiha“  Matije Solcea i „Margarete, kazališnog evanđelja“ Mirjane Medojević; Igorovu kritiku pročitajte ovdje) obišao cijelu zgradu na Krekovom trgu (kazalište lutaka, 12.9.2018.) i ponudio najrazličitije manifestacije kazališnog čina – sjene, glumu, animaciju i ponajviše glazbu. Jer teško je zamisliti Solcea bez harmonike – njegova opsesija glazbom prestaje biti pomagalo i postaje središnjica zbivanja. Prepoznati Bulgakova u njegovom „Triptihu“ postaje beznadežno, ali čak i najzagriženije ljubitelje romana to prestaje brinuti – to je sada Solce, a Bulgakova ćemo čitati kada se napokon smirimo, nakon obilaska „gledališke stavbe“.

Slično je prošao i Tolstojev roman „Ana Karenjina“ (14.9.2018.) u predstavi „Kar“ (skraćenica od  Karenjina, ali i naziv za karmine) nastaloj suradnjom Solcea (Teater Matita) i njegovih čeških pajdaša (Studio Damuza) u kojoj se prije svega puno pjeva i svira (nastavak je koncert), ali se dočaravaju balovi (duhovita animacija staklenih čaša), šeću čudne ptice i slično (kazalište predmeta). Budući da su „Solce i njegovi“ tako beskarjno šarmantni, ne preostaje drugo nego poslati mozak u šetnju i srcu prepustiti ulogu promatrača (jer „samo se srcem dobro vidi“!).

S dvije koprodukcije (LGL) i jednom samostalnom produkcijom TJP Strasbourg – Centre Dramatique National d Alsace na „Lutkama“  je sudjelovao redatelj i marionetist  Renaud Herbin (ujedno voditelj TJP od 2012.): „Misterij sove“ (13.9.2018.), „Na mirnoj točki vrtećeg svijeta“ (premijera 14.9.2018.) i „Vosak“ (15./16.9.2018.).

„Misterij sove“ oslanja se na predstavu „Sovlji grad“ (1936.) kultnog slovenskog lutkara i slikara Milana Klemenčiča (1875.-1957.), a satirična priča o začaranom čovjeku-sovi i  Gašparčeku (pohlepnom i nesposobnom ) izvodi se kopijama malih Klemenčičevih marioneta (Maja Kunšič, Iztok Lužar) u promjenjivom prostoru, tako da se gledatelji neprestano pomiču, prateći predstavu izravno, ali i preko snimaka dostupnih samo kameri (prema Herbinovim riječima, postoji ravnopravnost lutaka i projekcije, čime se gledateljima nudi „tvornica iluzija“).

Nazvana plesno-lutkarskom poezijom predstava „Na mirnoj točki vrtećeg svijeta“ unosi marionetski element, budući da je prisutno stotinjak bijelih obješenih vrećica koje se dižu i spuštaju određenim ritmom uz izvrsnu glazbu, dramatično osvjetljenje, izvođače i lutka – lijepo, ali o čemu se radi?

Treća Herbinova predstava, „Vosak“ bavi se odnosom mogućnosti oblikovanja materijala i oblikovateljicom (nemoguće je otkriti radi li se o Justine Macadoux ili Stephanie Felix), koja nezadovoljna svojim postignućima  nudi cijelu skalu grimasa. Predstavu označenu kao „animacija materijala“ više sam doživjela kao istraživanje mogućnosti mišića čeljusti i lica...

U konačnici bih zaključila, da su mi Grabnar i Solce bliskiji od Herbina, da sam sklonija priči i emociji nego domišljatoj tehnologiji te da mi očito treba vremena da se naviknem na nove postupke u suvremenom lutkarstvu.