Po starom ziheraškom receptu organizatori lutkarske (i kazališne) festivale otvaraju predstavom koja će zadovoljiti široki profil publike i nikom se neće zamjeriti, dok festivalske bombe, koje bi trebale podići prašinu, čuvaju za vrhunce festivala. No Lutkovno gledališče Ljubljana već neko vrijeme bježi od utabanih staza, hrabro i bez kalkulacija stvarajući nove, svježe staze i smjernice, tim putem vodeći i svoj bijenalni festival LUTKE. Upravo takvo – beskompromisno i silno zavodljivo, bilo je i otvorenje festivala u režiji Matije Solcea.
Iako je festival jedna od centralnih točaka proslave 70-og rođendana LGL-a, na otvorenju nas nisu dočekale govorancije te busanje o slavnu lutkarsku prošlost, već hrabar pogled u budućnost kroz megaprojekt „Majstor i Margarita“. Riječ je o dvodijelnom projektu „u tri k(o)raka“ koji se sastoji od „Vražjeg triptiha“ autora koncepta Matije Solcea (ujedno režiser) i Tomáša Žižke (scenograf, kostimograf i autor instalacija) i kazališnog evangelija „Margarita“ u režiji Mirjane Medojević. Rasprostrvši se na cijelu zgradu kazališta i izvan njega, projekt je u svoju realizaciju uvukao preko sto zaposlenika LGL-a i korisnika njihovih prostora – od glumaca i lutkara, tehničara i tehnologa do Partizanskog i drugih zborova.
Kako je nemoguće u jednoj turi pogledati sve aspekte projekta, osvrnut ćemo se na vlastiti vražji, pardon, majstorski put kroz triptih. Matija Solce i Tomáš Žižka, uz pomoć dramaturga Tjaše Bertoncelj i Benjamina Zajca, svog su „Majstora i Margaritu“ podijelili na vanjski uvod te dva osnovna dijela – interaktivno putovanje kazališnom zgradom ispunjenom vizualnim instalacijama tematski usmjereno na umjetnika, te izvedbeni dio u tunelu s fokusom na umjetničko djelo.
U prvom dijelu kroz koji su nas proveli duhoviti i šarmantni vodiči Aja Kobe i Tines Špik, autori su se vrlo zgodno poigrali manipulacijom Majstora, odnosno umjetnika, na početku puta pretvorivši gledatelje u umjetnike, izloživši ih na sceni. Ti novopečeni stvaratelji putem su prolazili Majstorovu umjetničku golgotu naslonjenu na Bulgakovljev strmoglavi put i Klemenčičeve putešetvije – od osude od strane ravnatelja kazališta (jako zgodna autoironična epizoda s ravnateljem kazališta Urošem Korenčanom u ulozi Poncija Pilata koji osuđuje umjetnika-Isusa-Solcea) do manipulacije u ključnoj epizodi prvog dijela u kojoj zbor gotovo hipnotički pjeva zaraznu pjesmu Levi Matej v roki ima nož… (autori songova Ana Duša, Jani Kovačič i Matija Solce) kojom smješta Isusa na križ. U isto vrijeme dirigent Iztok Kocen poticanjem uvlači gledatelje-umjetnike u pjesmu, dajući im na taj način apstraktni nož da, zavedeni i manipulirani, budu sastavni dio onih koji su presudili Isusu. Uz spomenute epizode, prvi dio je ispunjen izuzetno zgodnim i gorko-duhovitim minijaturama i instalacijama (Tomáš Žižka) koje funkcioniraju poput anti-mansija, ne vodeći u rajske i spoznajne visine, već u bjelinu ludnica ispunjenu šarenošću ludosti.
Drugi dio u tunelu funkcionirao je kao zaokružena predstava, na suptilne se načine referirajući na prethodni dio (poput fotografija Neznanca u WC-u), da bi se kulminacija odigrala u završnom moćnom zborskom pjevanju Levog Mateja koje je ujedinilo umjetnika i njegovo djelo u zaokruženu i dojmljivu umjetničku cjelinu. Izvođači Gašper Malnar, Miha Arh i Filip Šebšajevič u tom su dijelu, spojivši ležernost i preciznost, vrlo duhovito stvarali priču, gradeći likove papirom i nemirnom sjenom, poigravajući se njihovom krhkošću (usput razapinjući Isusa odmatanjem role papira uz živahni sportski komentar) i stvarajući razigran svijet groteske. Taj pomaknuti svijet nastajao je ni iz čega, odnosno iz tek tri kofera te pokojeg usputnog predmeta, da bi se dodatno razvijao na auditivnom planu preciznim i koncentriranim tipkanjem na pisaćoj mašini te ritmiziranim govorom što se pretakao u pjevanje. Spoj i preplet krhke i nestalne papirnate vizualnosti (autor lutki, animacije i videa Brane Solce) i moćne i nabrijane auditivnosti odlično se upisao u grotesknost igre, pojačavši je i davši joj krila za stalne uzlete. Glazba Matije Solcea odigrala je veliku i važnu ulogu u cijelom projektu, dižući ga i povezujući (tu moramo spomenuti i Janija Kovačiča koji je zaslužan za glazbu u uvodnom dijelu).
Zaokruženo, „Majstor i Margarita – Vražji triptih“ velik je i moćan, zabavan, mudar i razigran projekt koji se vrlo duhovito i maštovito igra i manipulira svim slojevima kazališnog čina – tekstom i autorom, izvođačem i publikom, brišući granicu između njih, fikcije i fakcije, smijeha i gorčine.