„Pričanje je dio strašnog suda jer tjera ljude da shvaćaju. A kakva je korist od tog shvaćanja nije jasno“, zapisano je na 176-oj stranici hrvatskog izdanja (prevela Ksenija Banović, izdavač „Fraktura“, 2018.) romana „Fizika tuge“ suvremenog bugarskog spisatelja Georgija Gospodinova (1968.). U naslovu autor udružuje pojam znanstvenog i osjećajnog, nešto što se može (i mora) mjeriti postavlja uz nešto fluidno i neuhvatljivo. Budući da je riječ o uglednom književniku, nitko ne pretpostavlja da se radi o jeftinom paradoksu pa pomalo bojažljivo ulazi u autorov svijet jer su tamo jednako mogući susreti s utvarama prošlosti, mitološkim bićima, napuštenim ženama i erotskim problemima adolescenata. Pisac je u svim svojim likovima i oni su u njemu – njegov životopis i sjećanja poprimaju opću sudbinu. „Ja smo“ (stranica 10) piše autor na početku svojeg slojevitog romana, pozivajući se na empatiju, na obuvanje tuđih cipela (koje ne moraju biti nužno prilagođene njegovim ili našim stopalima) i pokušaju da se opišu i tako prepoznaju raznolike životne situacije.
Dok hrvatski čitatelji još prevrću knjigu po rukama, mladi je makedonski redatelj Miloš B. Andonovski (1989.) postavio spomenuti roman, uz dramaturginju Ivanu Nelkovsku, na pozornicu Teatra Kumanovo ( N.U.C.K. „T.Prokopiev“, 6.7.2018., osvrt na izvedbu 28.9.2018.).
Budući da se radi o žanrovski prilično neodredivom romanu prepunom najrazličitijih sudbina, likova, duševnih stanja pa i poetskih iskaza, valjalo se odlučiti za određeni svjetonazor (izvediv na pozornici), a da se zadrži temeljna ideja kako autora tako i redatelja, a to je empatija (uživljavanje u tuđe emocionalno stanje) kao ključni pristup čovjeka čovjeku. U ambijentu u kojem su postavljena tri vertikalna otvorena ormara s policama (Nataša Včkova) koja se jednostavno preobražavaju, zatičemo skupinu znanstvenika okupljenih oko knjige „Fizika tuge“ koji mjere njezine mjerljive elemente: dimenzije i težinu. Ali tugu, kako izmjeriti tugu? Jer nije to ona kavanska pjesma „Šoferska je tuga pregolemaaaaa...“ To je tuga djeteta slučajno napuštenog u mlinu (prema Gospodinovim riječima i sam je svojedobno, kao dječarac, iskusio ostavljenost), to je kolega Gaustin i njegovi neuspjeli projekti, Minotaur, Šeherezada, prošlost, Mađarska, Bugarska, moguće ljubavi, nemoguće ljubavi, klasična fizika, kvantna fizika i neobično pitanje: ponašaju li se ljudi drugačije kada ih se gleda, nego kada ih se ne gleda? Jer obasjana elementarna čestica je drugačije putanje na svjetlosti nego u mraku! Ne znam kako to objašnjavaju književnici, ali fizičari nemaju dvojbe da prilikom obasjavanja, elementarne čestice i fotoni (čestice svjetlosti) međusobno djeluju! Tako možda i pripovjedač stupa u interakciju sa slušateljem?!
No, na pozornici se, nakon silnih mjerenja iz romana izdiže (pomalo nejasno na početku) lik staromodno odjevene žene sa šeširićem (kostimografkinja Marta Dufne) uvodeći nas u epizodu o Julietti (Nina Maksimova), starijoj djevojci koja je, zaljubljena u lijepog i silno popularnog francuskog glumca Alaina Delona, provodila vrijeme čekajući ga pred gradskim kinom. Kako je bila nepismena, pronalazila je nekoga da za nju piše „Srcu mome dragi Alaine...“, pa je naš autor (Marko Trajković) iz „prve ruke“ bio upoznat s Juliettinom opsesijom. Zahvaljujući mjesnim šaljivčinama, Julietta jednog dana „dobiva“ Delonovo pismo u kojem piše kako je naučio bugarski da bi joj mogao pisati i neka ga ona i dalje čeka. I tako Juliettin život dobiva smisao i mada se, osim okrutnicima, zapravo smilila, ona je sretna i presretna. Dobar primjer za određivanje pojma tuge!
Druga, vrlo upečatljiva velika epizoda jest autorov (ima 27 godina) posjet nepoznatoj obitelji u Mađarskoj na adresu koju mu je dao umirući djed. Tamo susreće pedestogodišnjeg muškarca (Goran Ilić) i njegovu ostarjelu, pomalo dementnu majku (Keti Dončevska Ilić). Dok posjetitelj govori o svojem djedu, žena odjednom živne i on shvaća da je to morala biti dirljiva ratna ljubavna priča. Keti Dončevska Ilić izvanredno suptilno i upečatljivo prikazuje prijelaz od klonule starice u mladu ženu, da bi se odmah potom vratila u prvotno stanje. Iako se radi o minijaturi, to je jedan od glumačkih dragulja ove predstave. Minotaur (Aleksandra Peševska) kao primjer drugačije (ne svojom krivnjom) pojavnosti čime je osuđen na izoliranost, slučajno napušten dječak te još niz likova i sudbina upotpunjavaju cjelinu predstave. Uz već nabrojene glumce, ambijentu i duhu predstave znatno doprinose Jasmina Vasileva i Simona Dimovska.
U konačnici bih mogla zaključiti da su se kumanovski glumački ansambl (s pridruženim glumcima), dramaturginja Nelkovska i redatelj Andonovski doista prihvatili velikog zalogaja, no nisu nas (barem mene ne) ostavili tužne i razočarane, nego rastužene i zadovoljne (na tragu Gospodinova paradoksa).