14. bijenalni festival suvremene lutkarske umjetnosti LUTKE 2018. u Ljubljani (12.-16.9.2018.) nudio je predstave za najmlađe, ali ujedno ukazivao na činjenicu da se vrlo važne i ozbiljne teme mogu sjajno obraditi kroz vizuru lutkarskog kazališta i da pri tome niti najmanje ne zaostaju za takozvanim živim kazalištem. U takve predstave bismo mogli svrstati predstavu kazališta Livsmedlet „Nevidljive zemlje“ (13./14.9.2018.) i „Ptičicu“ Agrupacion Senor Serrano (16.9.2018.). Obje predstave koriste figurice ljudi i životinja, pričajući sudbine emigranata – prva predstava kroz kazalište objekata, a druga preko projekcija na velikom platnu.

U predstavi „Nevidljive zemlje“ redatelji i izvođači, izraelski lutkar Ishmael Falke i finska plesačica Sandrina Lindgren vlastitim ogoljelim tijelima („zemljopisni striptiz“), njihovim udubinama i izbočinama, krivuljama i plohama stvaraju krajolike kojim, praćeni sugestivnom glazbom (Niklas Nybom), prolaze njihovi čovječuljci – preplašeni, izgladnjeli, bespomoćni... Plava boja dočarava beskrajno morsko prostranstvo (neizvjesnost i nesigurnost ga čine takvim), a dvoje protagonista uranjaju vlastita lica u posude ispunjene vodom i doslovce se dave. Sve ono o čemu znamo preko novinarskih izvještaja odigrava se pred nama – katastrofa i spas, strah i očaj, nada u bolju budućnost.

Španjolska predstava „Ptičica“ uključuje životinjske figurice (navodno 2000!), maketu igrališta za golf, fotografije, video projekcije, fragmente iz Hitchcockovog filma „Ptice“ i kroz tu multimedijalnost nudi razmatranje o emigrantima. Analizom fotografija Josea Palzaona i svojevrsnim dnevničkim zapisima, uz naoko ugodne prizore, prepoznajemo tragedije kojih nismo možda svjesni, ukoliko  se i sami ne nađemo u nečemu sličnome.

U obje predstave izvođači se služe figuricama, ali usprkos malih dimenzija njihova brojnost plaši i pomiče naše poimanje od simpatičnog prema zastrašujućem – samo si ih predočite  u naravnoj veličini!