Napomena: kritika je izvorno objavljena 27. rujna 2018. u Vijencu, br. 641

Uloga djece u svijetu profesionalnog (hrvatskog) kazališta svodi se na gledanje i igranje. Kao gledatelji uglavnom se moraju zadovoljiti lakim temama uz pokoji kamenčić muke po junaka i vrećicu spoznajnog zrnja, a rijetke prilike na sceni svode se na sputanu igru u prostoru strogo kontroliranih tema. No djeca, naša, vaša, njihova, mogu i žele mnogo više. Uostalom, ona su ljudi u tek nešto manjim hlačama, haljinicama i cipelicama, budući krojači naših sudbina koji od prvih koraka duboko uranjaju u nimalo lagodan svijet koji ih okružuje, stvarajući vlastitu sliku o njemu. Ta slika raste i razvija se u njima, gradeći ih, te je vrlo važno iznijeti je na površinu, čuti, vidjeti i osjetiti, kako bi joj se odrasla okolina mogla prilagoditi i približiti na obostranu korist. Ali naše društvo nimalo ne sluša djecu, tvrdeći da bolje od njih zna što osjećaju i što im treba. S jedne ih strane pretjerano čuva od stvarnosti ignorirajući u kazalištima važne teme poput smrti, neimaštine, rastave roditelja… koje bi u kontroliranim uvjetima mogle biti prilagođene djeci. S druge ih strane prepušta gomilama smrti i zločina svih vrsta u stvarnom (i) virtualnom svijetu od kojega ne mogu pobjeći.

U emocionalnu inteligenciju i zrelost djece gledatelja uvjerio sam se više puta promatrajući ih za vrijeme (gostujućih) predstava koje su tematizirale smrt, a nevjerojatnoj snazi i zrelosti djece izvođača svjedočio sam u predstavi „Pet lakih komada“, kakvu, nažalost, još dugo vremena ne možemo ni zamisliti u hrvatskoj produkciji. Predstava tematizira život djecoubojice Marca Dutrouxa, a igraju je djeca od osam do četrnaest godina, odnosno vršnjaci Dutrouxovih žrtava. Iako spoj zvuči kao da bi mogao iskliznuti ukrivo, autor koncepta, teksta i režije Milo Rau oblikovao je pametnu, pažljivo građenu predstavu u kojoj su djeca, zahvaljujući diskretnom, no čvrstom i pažljivo kontroliranu vođenju od strane odličnoga Petera Seynaevea (u alternaciji s Hendrikom Van Doornom), u potpunosti zaštićena od negativnih aspekata teme.

Životu najzloglasnijega belgijskog zločinca predstava pristupa kroz pet lakih komada, odnosno vježbi, gradeći istodobno Dutrouxovu priču i malu povijest kolonijalne Belgije u godinama gubljenja kolonija. Vježbe su oblikovane pred kamerom koja, zumirajući lica djece, uranja duboko u ozbiljnost i težinu njihovih riječi. Vježbe ne prodiru u sama Dutrouxa, već grade cjelinu kroz priče (posrednih) žrtava – njegova oca, policajca koji je prisustvovao iskopavanju žrtava, jedne od žrtava te roditelja u iščekivanju vijesti o vlastitoj djevojčici i u trenutku njezina pogreba (istraživanje Mirjam Knapp i Dries Douibi). Sve te priče nevjerojatno su uvjerljivo tumačili Aimone De Zordo, Fons Dumont, Arno John Keys, Blanche Ghyssaert, Lucia Redondo, Pepijn Siddiki i Eva Luna Van Hijfte, ni u jednom trenutku ne ispavši iz zadane igre. I dok je uvjerljivost izgovorenoga stvarala gustu i nabijenu atmosferu, Seynaeve je bio balast koji je kontrolirao igru, ne dopuštajući priči da izvođače usiše u sebe, već ih vadeći zgodnim i odlično pozicioniranim upadicama (A gdje su suze?), sve se vrijeme poigravajući slojevima teatarske igre i ne dopuštajući temi da zavlada okvirom. U unutarnjem sloju igre djeca su na sceni vrlo precizno kopirala rekonstrukciju događaja projiciranu na videozidu, koja je glumila dokumentaristički zapis. Taj susret mladosti na sceni i odraslih glumaca/aktera u „videostvarnosti“ dodatno je podcrtavao fiktivnost dječje igre, no u isto je vrijeme povlačio poveznice između stvarnih aktera i malih glumaca (oblikovanje videa i zvuka Sam Verhaert). Fiktivnosti je pridonijela i scena koju je Anton Lukas oblikovao poput filmskoga seta s čekaonicom u centru, dok je kostimima vrlo efektno u nekoliko poteza djecu pretvarao u aktere.

I dok je unutarnji sloj gradio samu priču, posebnu važnost imao je stvarnosni okvir igre u kojemu su nam djeca izvođači približila svoja iskrena razmišljanja o temama smrti i ubojstva te vlastita iskustva (ubijanje mravaca i osa, primjerice). Vrlo je zanimljivo bilo vidjeti kako su djeca na Seynaeveova pitanja odgovarala energično, natječući se tko je vidio više smrti, tko bolje poznaje materiju, tko je ubio više mravaca… Upravo je to jedan od ključeva promatranja današnje djece – današnjica je u njima podcrtala kompetitivnost, a serije, igrice i vijesti koje ih zaskakuju pretvorile su smrt i ubojstvo u apstrakcije, odnosno tek gole brojke. I zato je važno s djecom i za djecu stvarati predstave poput ove u kojima gola brojka dobiva kontekst, ime dobiva lice, a malo tijelo haljinicu i cipelice.