14. bijenalni festival suvremenog lutkarstva LUTKE 2018. u Ljubljani (12.-16.9.2018.) još je trajao kada je stotinjak kilometara dalje (u Zagrebu) počinjao (stariji) 51. PIF - Međunarodni festival kazališta lutaka (15.-21.9.2018.) uz pomalo drugačiji program (mada u suštini jednakih namjera: da se prikažu najbolje, financijski dostupne, suvremene predstave) i s manjim brojem predstava (uvijek oni „tamo“ imaju više novaca i bolje uvjete!).
Iako su predstave na „Lutkama“ pomalo „navijale“ za primjenu novih tehnologija u kazalištu lutaka, a ove „pifovske“ težile cjelovitosti dojma (bez obzira na način), pojavila se „zajednička“ predstava: „Vanja“ (preciznije „Priča o Vanji i tajanstvenosti ruske duše“) kazališta „Karlsson Haus“ iz ruske kulturne prijestolnice (kako tepaju prelijepom gradu) Sankt Peterburga.
Kazalište je utemeljila grupa lutkara 2006., a mislim da ne griješim ako pretpostavljam da je naziv dobilo prema čuvenom junaku Astrid Lindgren, Karlssonu s krova (o kojem smo i mi saznali zahvaljujući istoimenoj predstavi Kazališta lutaka Zadar i ruskoj redateljici, sjajnoj Ljudmili Fedorovoj koja je ovog junaka „dovukla“ iz svojeg djetinjstva (naime, ovaj bucmasti čovječuljak dobro je poznat ruskim mališanima). Iako po svim odlikama bajka, predstava je namijenjena odraslima (16+), ali je sasvim dobro mogu pratiti i oni mlađi: vide možda neku drugu razinu, no ideja o hrabrosti i požrtvovanosti nasuprot zlu i zloći prilično je opće mjesto u svačijem životu.
Od premijere (2015.) predstava „Vanja“ redovito gostuje na raznim festivalima i kući se često vraća ovjenčana nagradama kako redatelju Alekseju Leljavskom, tako još više izvođaču (podjednako uspješnom glumcu i animatoru) Mihailu Šelomencevu. Nakon odgledane predstave (Ljubljana 14.9.2018., Zagreb 17.9.2018.) shvatila sam oduševljenje kritike (i publike): Vanja je apsolutno naš junak, borac protiv svega lošeg što nas može snaći. Zmaj je metafora onoga što nam ugrožava život (ovaj je pojeo sve osim dvoje staraca, jer su bili previše koščati), ali on je samo jedna od opasnosti – još su gori oni oko nas poput pijane, nezahvalne braće. Ali uvijek postoji neka nebeska ptica, neka pomagačica čvrsta poput prave ljubavi...
Vizualna rješenja su izuzetno duhovita (Aleksandr Vahramjeev) pa tako valja istaknuti dasku s razapetim gumicama kojom se dočaravaju livada, šuma, rijeka i planina (to sve prolazi Vanja kako bi pronašao Zmaja i spasio braću) ili Zmaja kao veliki zeleni kovčeg (u čijoj unutrašnjosti sasvim udobno i veselo žive progutani ljudi) s glavom samog Šelomenceva (s avijatičarskim naočalama!) ili... scenografija svojom skučenošću asocira na Zmajevu utrobu, ali i na ljudsku sitničavost (počinjemo se pitati nije li Zmaj pravedna odmazda?!). Same stolne lutke su vrlo jednostavne s preciznom razdjelnicom između dobrih i zlih: naime, ovi drugi (braća) nemaju ljudska lica! Iako su lutke, osim ruku i glava staraca, statične, Šelomencev tako sugestivno glumi, da preko izraza na njegovom licu sasvim jasno prepoznajemo „zagonetnost ruske duše“.
Predstava 'Vanja' je gotovo arhetipski primjer da, bez obzira na koncepciju festivala, dobra predstava je dobra predstava 'ma koliko šutjeli o njoj'!